Kaučukovac, kralj lateksa

Kaučukovac nije autohtono drvo Azije. Nije, međutim, ni neželjeni „korov“, već vrlo vrijedan resurs koji su ljudi zasadili da bi se bogatili.

Bijeli gusti sok zvan lateks izvor je prihoda mnogim malim farmerima, ali i basnoslovnim bogatstvima velikim zemljoposjednicima i industrijalcima. Kaučukovac danas raste više u Aziji, nego u postojbini Južnoj Americi.

Velika drvenasta euforbija – Postoji nekoliko vrsta iz kojih se može ekonomski iskorištavati lateks, ali najvažniji je pravi kaučukovac, Hevea brasiliensis. Ovo drvo pripada porodici Euphorbiaceae (mlječike), što je sasvim logično, jer većina tih biljaka luči gusti i ljepljivi mliječni sok. I dok su većina euforbija u nas zeljaste biljke ili manji grmovi, kaučukovac je pravo stablo. U divljini odraslo stablo može doseći i 44 metra. Na plantažama mahom nalazimo manja i mlađa stabla prosječne visine od 24 metra. Tada staturom pomalo podsjećaju na breze ili topole. Kaučukovci zahtijevaju mnogo kiše i sunca, a ne podnose mraz. Konkretnije, traže 2500 mm godišnje s barem 100 kišnih dana, prosječne temperature od 25°C do 28°C, oko 2000 sunčanih sati godišnje, barem 80% zračne vlage te što manje vjetra.

Nalazimo ih stoga posvuda u tropskim krajevima, no pradomovina mu je u gustim šumama Amazone (Južna Amerika). Za ljude je najvažniji dio kaučukovca njegov lateks. To je mliječna koloidna suspenzija (emulzija) monomera izoprena, 2-metilbutan-1,3-dien (C5 H8). Svježi lateks sadrži oko 35% tog izoprena. Na doticaju sa zrakom pH pada sa 7 na 5 te se spontano kruti i stvara krute polimere, odnosno gumu. Zbog svojeg molekularnog sastava takva gusta smjesa ima posebna fizikalna svojstva. Svi mi zapravo znamo što to znači guma; elastična i izdržljiva. Kako je prirodnog porijekla, manji dio mase lateksa mogu biti proteini, masne kiseline, rezini, minerali i ostalo. U nekih drugih vrsta u lateksu nalazimo i šećer, škrob, tanine, alkaloide…

U kaučukovca je lateks bijel, no u ostalih biljaka može biti i žut ili narančast. Lateks je široko raširen u biljnom svijetu i nalazimo ga u 20 000 poznatih vrsta iz 40-ak porodica. Više je zastupljen u tropskih biljaka, nego u onih umjerenih krajeva. Kaučukovac naravno ne luči lateks radi čovjeka, već mu služi kao obrana od kukaca, gljiva i ostalih napadača. On istovremeno dezinficira i „zacjeljuje“ ranu. Lateks tada curi iz posebnih tkiva u meristemu (kambija) stabla ili korijena u nekih vrsta. Stanične stijenke tih stanica su otopljene i djeluju kao cjevčice. Taj je meristem u blizini kore koja je najčešće napadnuta i oštećena. Drugim biljkama se cjevčice lateksa rano diferenciraju kao zasebna tkiva. Općenito, sustav lateksa je prisutan u cijeloj biljci, od korijena, lišća, stabljike, ponekad čak i u plodovima.

Skupljanje lateksa počinje sa starošću drveta od 5-6 godina. Kada se počne, to je takoreći svakodnevni posao. Ključni element u skupljanju lateksa je zarezivanje kore, jer loše rezanje može smanjiti vijek drveta, čak ga i ubiti. Potrebno je zarezati koru, ali ne preduboko, jer će se time oštetiti rastući kambij. Drvo se spiralno zarezuje i iz rane počinje teći bijeli mliječni sok. Na dnu spirale nalazi se mali metalni lijevak (žlijeb) kroz koji lateks curi u posudu za skupljanje. Ta posudica može biti od aluminija ili plastike, a nerijetko od prirodnog materijala poput polovice kokosa. Cijela je ta aparatura žicom omotana oko drveta, a zahvaljujući opruzi može se raširiti kako drvo raste. Lateks curi oko 4 sata, dok se rana prirodno ne zatvori otvrdnućem lateksa. To se isto odnosi na sakupljeni lateks u posudi, koji treba u tom vremenu skupiti. Može se desiti da nešto lateksa iscuri i kasnije, a skuplja se i očvrsnuti dio na samom drvetu što ukupno zajedno čini i do 20% suhe gume.

Ovisno o klimatskim prilikama, blizini tvornice ili ostalom, lateks se skuplja svaki drugi ili treći dan. U Maleziji se na taj način godišnje „oljušti“ i 25 cm kore te se žlijeb premješta dva, ponekad i tri puta u „radnom vijeku“ stabla kaučuka. Skupljanje se obavlja rano ujutro kada je najjači pritisak lateksa. Dobar radnik u plantaži može dnevno „odraditi“ od 450-600 stabala, trošeći svega pola minute na jedno drvo. Plantaže su zato često sađene u drvorede tako da se radnici mogu lagano kretati, a usto im se posao olakšava redovitom košnjom i čišćenjem plantaže od ostalih biljaka. Brdska područja mogu biti zbog reljefa teže dostupnija i stoga slabije isplativija te teža za radnike. Često se kombiniraju s čajem ili nekom sličnom egzotičnom kulturom. Kaučukovci s najboljih plantaža daju 2000 kilograma suhe gume godišnje na hektaru.

Široka lepeza proizvoda od kaučuka – Sakupljeni lateks će koagulirati (stvrdnuti se) ako se odmah ne krene u obradu. U sitnih kućanstava s malom proizvodnjom i bez vlastite opreme koagulacija se mora dogoditi u kontroliranim uvjetima. Prvo se iz tekuće smjese odstrane grube nečistoće. Potom se gusta tekućina ulijeva u plitke posude nalik na tepsije. Uz miješanje se dodaje kloridna kiselina (HCl) koja potiče krućenje. Nakon nekoliko sati nastaje mekana guma koja se potom preša u šire „jastučiće“. Oni se potom smještaju u sušionu na nekoliko sati, nakon čega je guma spremna za transport i daljnju obradu.

Prava plantažna obrada je više industrijska. Skupljeni lateks se odmah otpremljuje u velike tankove za daljnju obradu. U slučaju potrebe za dužim transportom u cisterni, lateks se amonizira te tako sprijeći da koagulira neko vrijeme. Tehnologija gume nije jednostavna i izlazi iz okvira ovog teksta. Mnogo su važniji proizvodi koje mi sami koristimo u svakodnevnom životu. Tu je i cijeli niz ostalih proizvoda: rukavica, balona, čizama, elastičnih traka…Vrlo je značajna i industrijska primjena. Svakako su najpoznatije automobilske gume. Prirodna guma se vulkanizira, odnosno grije te se dodaje sumpor, peroksid ili bisfenol te naftni derivati. Tako se dobiva veća elastičnost, izdržljivost i dugotrajnost.