Creska ovca

129

Stoljećima je ovčarstvo na otoku Cresu bilo osnova egzistencije stanovništva. Naime, ovčarstvo kao važna gospodarska grana spominje se još u Creskom statutu iz 1332. godine, dok se u pisanim tragovima iz 15. stoljeća naglašava pojava učestalih krađa različitih kategorija ovaca na otoku Cresu.

Međutim, u zapisima Mletačke Republike iz 1513. godine ističe se prodaja značajnog broja janjadi s otoka Cresa u Veneciju (Stražičić, 1981). Prema dostupnim podacima 1576. godine na otoku Cresu je obitavalo oko 70.000 ovaca, dok je prema popisu iz 1857. taj broj gotovo prepolovljen (38.919 grla), da bi ih 1910. godine bilo ukupno 42.842 grla.Relativno brojnu populaciju ovaca na otoku Cresu potvrđuje i podatak po kojemu je 1869. godine jedno domaćinstvo prosječno uzgajalo 33,4 ovce, odnosno po jednom žitelju na otoku je obitavalo 6 ovaca.Međutim, prema popisu iz 1961. godine broj ovaca na Cresu smanjen je na ukupno 23.833 grla, dok je 1993. na otoku bilo svega 14.176 ovaca (Jardas, 1956; Pavić i Mioč, 1997).

Međutim, točnih podataka o podrijetlu creske ovce nema. Pretpostavlja se da je nastala oplemenjivanjem autohtonih, otočnih gruborunih ovaca, španjolskim, francuskim i talijanskim merinom uz presudnu ulogu okoliša (Jardas, 1956; Pavić iMioč, 1997; Posavi i sur., 2002). Nešto kasnije, između dva svjetska rata na Cresu je provedeno križanje creske ovce s karakul ovnovima kako bi se dobili križanci za proizvodnju karakul krzna. Međutim, s obzirom na namjenu, to križanje nije imalo znatnijeg utjecaja na populaciju creske ovce. Nakon toga, tijekom Drugog svjetskog rata, autohtone lokalne ovce parene su s merino ovnovima Gentile di Puglia, međutim navedeni zahvati nisu ostavili traga u genotipu današnjih creskih ovaca budući da se križanci nisu koristili u rasplodu (Posavi i sur., 2002). Zahvaljujući, prije svega, oskudnim hranidbenim uvjetima u kojima je nastala, a u takvim uvjetima se uzgaja i danas, creska je ovca sitna, ali prilično živahna, spretna i okretna, otporna i prilično skladne tjelesne građe.

Ovčarska proizvodnja na otocima Cresu i Lošinju postala je neizostavnim dijelom kulture, tradicije i običaja lokalnog stanovništva, koji se u određenoj mjeri prenose s koljena na koljeno. Zanimljiv je i stari postupak označavanja ovaca izrezivanjem komadića uha u različitim oblicima (Marković, 1973), koji ne samo da se održao, dok je drugdje uglavnom već odavno zamro, nego je u nekim predjelima otoka još živa i tradicija nasljeđivanja znakova u obitelji, a postoji i nekadašnji katastar tih znakova kao pisani dokument(Horvath, 2003).Ovčarstvo je toliko važno za Cres da je gotovo cijeli njegov krajolik odredila stalna nazočnost brojnih malih stada u ogradama.

Također, ovca i ovčarstvo kvarnerskih otoka česta su inspiracija u umjetničkom stvaralaštvu. Suhozidom ograđene pašnjake koji se protežu preko otočnih padina oslikao je i u svijetu učinio poznatima naš glasoviti slikar Oton Gliha. Ovjekovnom suživotu čovjeka i ovaca u cresko-lošinjskom arhipelagu svjedoči i činjenica da su creska ovca i tradicionalan način ovčarenja integrirani u različite aktivnosti ruralnih područja (folklorne priredbe, izložbe, seoski turizam i drugo). Svake godine tijekom ljetnih mjeseci održava se »Izložba creske ovce« koja se, osim uzgojnog, odlikuje i turističkim karakterom, budući da se uz bogat kulturno-umjetnički program, održavaju i natjecanja u striži ovaca.

Creska ovca pripada skupini ovaca kombiniranih proizvodnih osobina, s tim da se važnost pojedinih proizvoda tijekom povijesti poprilično mijenjala, ponajviše ovisno o zahtjevima tržišta. Danas se creska ovca ponajviše uzgaja radi mesa, prvenstveno čuvene creske janjetine. Na manjem broju obiteljskih gospodarstava ovce muzu i mlijeko prerađuju u tvrdi punomasni creski sir te u skutu (Mioč i sur., 2007b).

Creska ovca manjeg je tjelesnog okvira, izrazito otporna i izdržljiva, živahna i dugovječna. Glava ove pasmine razmjerno je malena (prosječne dužine oko 23 cm), uska i šiljasta, što joj omogućuje prebiranje sitne trave među uskim pukotinama kamenja. Profilna linija glave je ravna, ali postoje grla s jače izbočenom nosnom kosti, dok su uši male, stršeće i pokretljive. Glava je obrasla dlakom, a ovce su većinom bezroge.

Međutim, ovnovi redovito imaju ispupčen profil te jake i spiralne rogove.Vrat je kratak, osrednje mišićavosti. Leđna linija kratka i pravilna. Tijelo ovaca prekriveno je poluotvorenim, najčešće bijelim runom prosječnog promjera vlakana od 28 do 35 μm. Trup creske ovce je srednje dug i visok, skladno građen.Naime, prosječna je visina grebena odraslih ovaca 60,62 cm, dužina trupa 67,83 cm, širina prsa 17,75 cm, dubina prsa 29,34 cm, opseg prsa 83,10 cm, opseg cjevanice 7,93 cmi tjelesna masa 41,58 kg, dok su ovnovi razvijeniji za oko 10%. Križa su nešto viša od grebena pa se leđna linija blago penje od grebena do križa te prema repu ponovno pada.

Općenito, ovce su slabo izraženih širina i dubina, što je posljedica skromnih hranidbenih uvjeta. Noge creske ovce su duge, tanke, ali čvrste, s tvrdimi zdravimpapcima, prilagođenim kretanju po teškom krškom terenu. Prednje noge su pravilne, dok je stav stražnjih nogu najčešće kravlji (Pavić i sur., 2006).

Ovce se uglavnom pripušta krajem ljeta, početkom jeseni (poslije Velike Gospe) tako da se janje krajem zime, odnosno prije početka vegetacije, a janjad se uz mlijeko dohranjuje na paši. Najčešće se od 100 ovaca dobije oko 100 janjadi. Bližnjenja su rijetka (samo u 10-20% slučajeva). Prosječna je klaonička masa janjadi oko 20 kg (od 15 do 25 kg) uz iskoristivost trupa od 52 do 55% (Mioč i sur., 2007c). Ovce su izrazito skromne mliječnosti jer u laktaciji od 168 dana proizvedu 68 l mlijeka koje sadrži 19,37% suhe tvari, 8,0% masti, 5,89% bjelančevina i 4,43% laktoze (Mioč i sur., 2002).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here