Mogu li ograde spriječiti štete od divljači?

749

Prva izvješća o štetama od divljači potječu iz 1750. godine, iz Čehoslovačke. One su, piše u starim izvještajima, posljedica poremećaja ravnoteže u prehrani divljači.

Štete su veće ondje gdje se nastoji uvećati fond divljači po hektaru lovno-produktivne površine, pogotovo u područjima gdje uz granicu lovišta postoje velike poljodjelske površine bez neke zone razdvajanja. Takve površine karakteristične su za područje istočne Slavonije i posebno Baranju. Lovci opravdano tvrde da je životni prostor divljači dramatično smanjen i da se taj trend nastavlja. I šumske monokulture, plantaže mekih liščara, primjer su osiromašenja prirodnih staništa hranom za divljač. U sve to treba uvrstiti i nestanak prirodnih pašnjaka, ritova i močvara. Na tako izmijenjene uvjete u prirodi divljač reagira prilagodbom, umjesto da se zadržava u šumi odlazi na pašu u polja kukuruza, pšenice, repe i drugih kultura.

U nekadašnjem Lovno-šumskom gazdinstvu Jelen (osnovanom 1952.) lovni stručnjaci pokušali su odstrijelnim zahvatima održavati spolnu i starosnu strukturu osnovnoga fonda te zimskom i ljetnom prehranom zadržati divljač oko hranilišta. No sve su to bila nedostatna rješenja, jer krupna divljač za održavanje svoje tjelesne kondicije treba velike količine hrane koju može naći jedino na poljodjelskim površinama. A osim toga, izgleda da je riječ i o nekim mineralima koje nalazi u vršnim izbojcima kukuruza i drugog bilja za kojim ima veliku potrebu. Pritisak na poljodjelske površine posebno je velik u vrijeme visokih vodostaja u Kopačkom ritu, Tikveško-zmajevačkim šumama i ritovima.

Štete su se u to vrijeme (od 1952. nadalje, a posebno 70-ih godina prošloga stoljeća) plaćale paušalno, unaprijed u nekim prosječnim vrijednostima. Visine novčanih iznosa utvrđivane su putem internih i sudskih komisija na poljima društvenoga sektora u godinama obuhvaćene paušalnom nagodbom, a kao redovan način na parcelama individualnih poljodjelaca.

Nijedan od poznatih načina utvrđivanja šteta nije bio bez nedostataka. Uvijek se provlačila sumnja da li je šteta realno procijenjena? Glasovita
»beljsko-jelenova« ograda uz Ribnjak Beljeja metoda tražila je okupljanje većeg broja stručnjaka u što kraće vrijeme, što često nije bilo moguće. U međuvremenu, prošla bi i žetva pa je dokazivanje štete bilo gotovo nemoguće. I premda su prihodi lovstva uz punu komercijalizaciju odstrela divljači putem lovnoga turizma iz godine u godinu rasli, ipak nisu bili dostatni da podnesu velike rashode u kojima je šteta od divljači zauzimala značajno mjesto. Jedina alternativa bila je spriječiti divljač u odlaženju na pašu na poljodjelske oranice.

Onemogućavanje divljači u odlaženju na poljodjelske oranice provodilo se:

a) repelentnim – odbojnim kemijskim sredstvima,
b) plašenjem i
c) mehaničkim sredstvima zaštite.

Trake odbojnoga mirisa i slična sredstva nisu se pokazala efikasnima zbog većeg broja divljači na lovno-produktivnim površinama (kao što je bio slučaj s nekadašnjim lovištem Belje). Plašenje akustičnim i optičkim signalima također nije polučilo očekivani rezultat, jer se na njih divljač brzo navikla. Preostala su mehanička sredstva, razni tipovi ograda od drveta i žice, električne ograde i slično. Ograde traju i do 25 godina. Tako je početkom 1976. godine donesena odluka o podizanju zaštitne ograde uz granicu posjeda PIK »Belje« i LŠG »Jelen« u Baranji i Bačkoj. Troškove izgradnje 56 km duge ograde u Baranji u iznosu od 9.700,000 dinara podnijele su te dvije lovne organizacije. Time je konačno i definitivno bio riješen problem šteta od divljači na društvenim i privatnim imanjima. Smirene su i strasti i stanovita netrpeljivost između poljodjelaca i šumara lovaca.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here