Bijela mangulica

254

Smatra se da je mangulica nastala selekcijom izvorne srpske domaće svinje šumadinke, čiji je centar uzgoja bio na području Šumadije, križanjem s mađarskim pasminama bakonyi, szalontor i drugima.

Selekcija mangulice provodi se od 1833. godine na području tadašnje Austro-Ugarske, na državnom imanju Kis-Jenö u tadašnjoj Mađarskoj (danas Chisineu-Cris u Rumunjskoj), gdje je vjerojatno i dobila ime mangulica. Selekcijom je poboljšana tovnost te uniformirana bijelo-siva boja dlake. Zbog dobrih proizvodnih svojstava, mangulica se vrlo brzo proširila u Podunavlju i Posavini, na područje Mađarske, Rumunjske, Bugarske, Srbije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Pasmina se u Hrvatskoj uzgajala većinom u ekstenzivnim uvjetima, a glavni su centri uzgoja bili: Đakovo, Našice, Županja i Donji Miholjac. Bila je izuzetno uspješna u ekstenzivnom uzgoju, pri čemu je koristila sve izvore hrane, od oskudne paše, preko žira, bukvice, kestena, do korijenja i organskog otpada u kućanstvu. Posebno se isticala u odličnom korištenju kukuruza, pri čemu su se postizali tovljenici i do 180 kg u godinu dana. Vlada tadašnje Hrvatske i Slavonije ustanovila je 1901. godine u Požegi selekcijski centar za ovu pasminu, u koji su uvezene mangulice najprije direktno iz Šumadije, a kasnije su nabavljeni nerasti iz izvorne selekcijske stanice Kis-Jenö, pa s dobra grofa Majlatha iz Donjeg Miholjca te grofa Jankovića iz Cabune.Međutim, uz već navedene, glavni centri selekcije u Hrvatskoj ostaju imanja grofa Pejacsevicha u Našicama,VaseMuačevića u Osijeku, grofa Eltza uVukovaru te Laze Jovanovića u Zemunu.

Bijela mangulica je, kao i crna slavonska svinja, dio povijesno kulturnog identiteta Slavonije, bez koje su nezamislivi pravi domaći čvarci, svinjska mast, ali i specijaliteti kao što je kulen.

Nažalost, taj je povijesno-kulturni identitet danas zaboravljen, pisani su podaci vrlo oskudni, a pasmina više nije u uzgoju i izumrla je na području Hrvatske.

Bijela mangulica svojom konstitucijom odaje tipičnu masnu pasminu svinje, kratkog i širokog tijela. Ime mangulice dolazi iz rumunjskog jezika, mang od glagola mancare (jesti), nastavka ul te slavenskog završetka ica, dakle, ime joj ističe izuzetne tovne karakteristike. Glava mangulice je kratka, ali široka i visoka, sa širokim čelom i napola spuštenim ušima te kraćim, tamno obojenim rilom. Vrat je srednje dugačak i mišićav.

Trup joj je kratak i širok do 90 cm, s ravnim leđima i spuštenim sapima. Visina grebena kod krmača iznosi 70 cm, a kod starih nerasta i više od 80 cm. Grudi su oble i duboke. Noge su pravilne i relativno nježne, s opsegom potkoljenice od 16 cm, jako izraženih butova te tamno obojenim papcima.

Cijelo tijelo mangulice prekriveno je gustom, dugačkom i kovrčavomdlakom (čekinjom) sive do svijetložućkaste boje. Čekinje su nejednake duljine, najduže su na grebenu i duž kičme. Krmače dosežu 120-180 kg, a nerasti i više od 180 kg. Prasad mangulice zbog uzdužnih tamnih i svijetlih pruga podsjeća na prasad divlje svinje. Te pruge nestaju vrlo brzo kod prasadi bijele mangulice, a zadržavaju se i više od tri mjeseca kod lasaste mangulice.U najstarijoj literaturi navode se dva osnovna tipa mangulice: velika (ugarska) i mala bijela mangulica, pričemu se mala razlikuje od velike po uspravnim, malim i šiljastim ušima te boljoj tovnosti i plodnosti. Očito je mala bijela mangulica naša izvorna pasmina, bagun.

Bijela mangulica bila je rasprostranjena na području srednje i jugoistočne Europe, a posebno današnjih država:Mađarske, Rumunjske, Bugarske, Srbije, Hrvatske i BiH. Mangulica je dugo bila dominantna pasmina svinja na području nekadašnje Jugoslavije u kojoj je 1953. godine imala udio od gotovo 30% ukupnog broja svinja. Od polovine 20. stoljeća potiskuju je najprije crna slavonska svinja, a potom mesnate pasmine, Berkshire, Yorkshire i Landras. U Hrvatskoj se uzgajala na području Slavonije, gdje je izumrla.

Populacija bijelih mangulica opstala je u vrlo malom broju na području Mađarske i Srbije, odakle bi trebalo provesti reintrodukciju.

Najveća prednost bijele mangulice, njena izrazita prilagođenost na okolišne uvjete, otpornost na bolesti i prilagođenost na hladnoću te odlično korištenje svih oblika hrane, danas je vrlo zanimljiva i za daljnju selekciju i za ekstenzivni uzgoj.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here