Bolesti legla pčela uzrokovane plijesnima

2831

U košnici je utvrđeno više vrsta plijesni. Samo mali broj vrsta plijesni može se razvijati na ličinkama i u njima, i uzrokovati njihovo ugibanje.

No te bolesti legla rijetke su i blage su naravi.

Vapnenasto leglo

Vapnenasto leglo zarazna je bolest veoma blage naravi kojoj je uzrok plijesan Pericystis apis. Raširena je po čitavoj Evropi, a u nas se rijetko javlja. Bolest ne prelazi na odrasle pčele. Ta je plijesan dosta raširena u košnicama. Nalazimo je i ondje gdje se bolest u zajednici uopće nije očitovala. Zarazna moć uzročnika nije uvijek tolika da bi mogla sama uzrokovati bolest, već je potrebno da ličinke oslabe djelovanjem vanjskih faktora.

U košnici pčele hraniteljice raznose spore kad hrane ličinke. Plijesan ulazi u tijelo ličinke ili preko crijeva ili kroz kožu, i proraste cijelo njezino tijelo. Bolest se očituje prvih dana kako su ličinke pokrivene poklopcima. Ličinka redovito ugiba pred posljednjim presvlačenjem, kad se ispružila. Tek izuzetno ugibaju i mlađe ličinke. Kad plijesan uđe u tkivo ličinke i u njemu se razmnoži, obavija sve više ličinku i ona leži u pleteru bjelkastih niti. Uginula ličinka u početku je bjelkasta i mekana, a zatim postaje svijetložućkasta i gnjecava, dok se na koncu ne stvrdne i ne dobije izgled i konzistenciju suhog vapna. Odatle i ime bolesti. Kad na površini ličinke plijesan počinje stvarati rasplodna tjelešca, ličinka poprima sivkast do tamnozelenkast izgled. Poklopci koji zatvaraju stanice s uginulim ličinkama tek su neznatno promijenjeni. Stresemo li saće u kojem ima starog vapnenastog legla, jasno ćemo čuti kako tvrde ličinke udaraju o stanične stijenke. Bolest se javlja većinom s proljeća, a njezin je tok veoma blag. Često prestaje sama od sebe.

Vapnenasto leglo lako se suzbija. U jakim zajednicama bolest često i sama prestane. Korisno je primijeniti ove mjere: suziti plodište, utopliti košnicu, prihraniti pčele i promijeniti maticu. U lakšim slučajevima uklonit ćemo okvire s napadnutim leglom, a u težim promijeniti čitavo saće plodišta. Košnice raskužujemo tako da ih lako opalimo plamenom benzinske svjetiljke. Valja sprečavati vlagu u košnici.

Kamenito leglo

Kamenito leglo rijetka je bolest pčelinje zajednice, a uzrokuju je više vrsta plijesni roda Aspergillus. Napada leglo i odrasle pčele. Neke od ovih plijesni uzrokuju upalne promjene (naročito dišnog sustava) u ljudi i životinja (perad, ptice). Stoga valja biti na oprezu kad se radi s bolesnom zajednicom. Dabro je zaštititi nos i usta vlažnim povezom.

Ličinke i pčele obole ako uzimaju hranu u kojoj ima spora plijesni. Spore se mogu unijeti u košnicu peludom. Bolest može izbiti nenadano na zdravim pčelinjacima jer se plijesan nalazila već otprije u košnici. Vlaga u košnici pogoduje razmnažanju plijesni. Bolest se javlja većinom na nepoklopljenom leglu. Kad ličinka ugine, omlohavi i poprima žućkastobijelu boju. Kasnije se osuši, narovaši i stvrdne. Niti plijesni probijaju se kroz kožu ličinke i obaviju čitavo tijelo. Uginula ličinka u početku je bijele boje, a kad se na njenoj površini stvaraju plodišta plijesni, dobiva žutozelenu boju, koja kasnije može prijeći u smeđu, pa i u smeđecrnu. Bolesne su pčele slabe i nemirne, napuštaju košnicu i vani brzo uginu. Uginulim pčelama otvrdnu zadak i prsa. Plijesan najbolje raste u crijevu i u mišićju, a može prorasti i na površini tijela. Mišićje poprima prljavobijelu boju.

Ugibaju li ličinke i pčele u velikom broju, probitačno je zajednicu ugušiti sumporom, a pčele i saće iz plodišta spaliti. Preostalo saće valja pretopiti, a košnicu raskužiti plamenom benzinske svjetiljke. Lako bolesne a jake zajednice mogu same ozdraviti. Košnica neka bude suha.

Prehlađeno leglo

Za pravilan razvoj legla najpogodnija je temperatura od 34 do 35 °C. Da bi pčele tu temperaturu leglu i osigurale, one ga za hladnijeg vremena, gusto poredane, pokrivaju svojim tijelima, a za vrućih dana živo lepezaju krilima da pretopli zrak izmijene hladnijim. Na jaje djeluje niža temperatura to štetnije, što je jaje starije, tj. što je razvoj embrija u njemu dalje napredovao, dok su nepoklopljene ličinke mnogo osjetljivije od kukuljica.

Sniženje temperature usporuje razvitak embrija u jajetu. Na temperaturi od 30 do 31 °C razvitak embrija produžuje se za 12 i više sati. Ličinke koje se izlegu iz takvih jaja razvijaju se polaganije, te cjelokupni razvoj do gotove pčele radilice traje duže no obično. Mali pad temperature (do 32 °C) ne djeluje štetna na ličinke i one se normalno razvijaju. Na nešto nižoj temperaturi (28—30 °C) leglo se doduše još razvija, ali su pojedini dijelovi tijela izleženih pčela zakržljali. Na stalnoj temperaturi od 26 °C veći dio legla ugiba već u stadiju ličinke. Držimo li ličinke na sobnoj temperaturi (18—20 °C), one počinju ugibati već iza dva dana.

Faktori koji u pčelinjoj zajednici dovode do sniženja temperature dovode često istovremeno i do poremetnja u prehrani ličinki. Čim ličinka izađe iz jajeta, treba je hraniti. Pčele hraniteljice donose ličinki hranu neprekidno cijelog dana. Tvrdi se da one mladu ličinku u prvih 6 dana, dok je stanica otvorena, pohode oko 8.000 puta. Ličinke, hranjene dobrom i obilnom hranom, rastu veoma brzo. Stoga je lako razumljivo da će već i manje poremetnje u prehrani ličinki izazvati zastoj u njihovu razvoju, a jače poremetnje i njihovo ugibanje.

Do prehlade legla i do njegove slabije prehrane može doći iz više razloga. Jedan od tipičnih slučajeva može se zbiti u ranom proljeću kada vanjska temperatura naglo padne, pa su pčele prisiljene da se ponovo stisnu u klupko da bi održale potrebnu temperaturu. Leglo koje se nalazi više prema periferiji saća ostaje zbog toga nepokriveno izloženo djelovanju niske temperature. Na tim područjima pčele ne hrane ličinke jer ne mogu napustiti klupko. Stoga na tim mjestima ličinke ugibaju zbog nedostatka topline i hrane. U takvim slučajevima nalazimo na saću karakterističnu sliku. U sredini saća, gdje se nalazilo pčelinje klupko, nalazimo normalno zdravo leglo, a na perifernim dijelovima saća leglo je uginulo.

Do takvih pojava u pčelinjoj zajednici dolazi i tada, kad naglo ugiba veliki broj pčela, pa preostale pčele ne mogu u dovoljnoj mjeri grijati i hraniti ličinke. To se često događa prilikom raznih otrovanja pčela i kad pčele obole od nozemoze. Dakako, u ovakvim slučajevima promjene na leglu veoma su različite, što zavisi o jačini utjecaja štetnih faktora. Poremetnje u razvoju legla može uzrokovati i sam pčelar koji, otvarajući košnicu za hladnog vremena, izlaže saće s leglom utjecaju nepovoljne temperature.

Promjene na uginulim ličinkama nisu posebno karakteristične. One se rastvaraju, gube bijelu boju i sedefast sjaj, i poprimaju najprije žućkastu boju. Kasnije mlađe ličinke postaju crnosmeđe do crne, a starije ličinke sivosmeđe do izrazito smeđe. Neke se ličinke odmah osuše i postaju mrvičaste, a neke se rastvaraju u kašastu gnjecavu masu, što je većinom u vezi s razmnažanjem nekih bakterija u njima. Kukuljice rjeđe ugibaju. Ako uginu, osuše se i požute. Uginulo leglo većinom je bez mirisa, a katkad zaudara kiselo.

U lakšim slučajevima stanje u pčelinjoj zajednici brzo se normalizira. Pčele iščiste uginule ličinke, a nove neće ugibati ako su prestali djelovati nepovoljni uzroci. U težim slučajevima valja da sam pčelar pripomogne. U prvom redu valja suziti plodište da pčele mogu pokriti cijelo saće i grijati leglo. Za hladnog vremena valja košnicu utopliti, a ako je potrebno, valja pčelama dodati hrane.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.