Bijela puževica

2430
Spread the love

Bijelu puževicu prvi je opisao francuski botaničar Jean Baptiste Pierre Bulliard 1783. godine pod znanstvenim nazivom Agaricus eburneus.

Kasnije je švedski botaničar i mikolog Magnus Elias Fries razdijelio Agaricus u nekoliko rodova u svojem velikom djelu Systema Mycologicum I (1821.) te je bijelu panjčevicu smjestio u rod Limacium. Godine 1836. premjestio ju je u rod Hygrophorus u svojem djelu Epicrisis Systematis Mycologici.

Široko je rasprostranjena po Europi, Sjevernoj Americi i Sjevernoj Africi. Nalazi se po miješanim šumama i šumama listača, pojedinačno ili u manjim grupama.

Plodno tijelo srednje je veličine. Klobuk je promjera od 20 do 60, rjeđe 80 mm. U početku je oblika polukugle, kasnije poprima oblik širokog zvonca s rubovima podvijenima prema unutrašnjosti, a sa zrelošću se izravnava i često ima izbočinu u središtu. Kožica je snježnobijele boje ili bijeložućkaste sa sivim tonom, a sa sazrijevanjem poprima nešto izraženiju žućkastu boju, ponekad s hrđavo žutim mrljama. Klobuk je za vlažnog vremena prekriven debelim slojem sluzi i pod prstima može dati vodenast i ljepljiv osjet. Listići su široki i bijeli i spuštaju se niz stručak, a kod starih plodnih tijela, ponekad se pojavljuje oker ili rđavo žuti ton.

Stručak je visine od 40 do 80, rjeđe 120 mm i promjera od 5 do 15, rjeđe 20 mm. Valjkastog je oblika, pun, pri dnu je često sužen i savijen. Sa starenjem ponekad postaje šupalj. Bijele je boje, na bazi može imati mrlje blijede oker boje, a pri vrhu ili po cijeloj dužini bijele ljuskice, zrnca i sluz ili ljepljivi film. Ako se osuše, klobuci će ostati bijeli, a stručci će poprimiti tamniju boju, osobito ako su prethodno bili namočeni. Meso je bijelo, nježno i vrlo krto. Spore su eliptične, glatke i bezbojne. Otisak spora je bijele boje.

Bez osobitog mirisa. Okus je vrlo blag, slatkast, po nekima kiselkast. Vrijeme sakupljanja je od rujna do studenog.

U plodnom su tijelu pohranjene mnoge aktivne tvari među kojima su masne kiseline s baktericidnim djelovanjem od kojih je jedna pokazala i fungicidnu aktivnost na patogenu koji napada patogen krumpira i rajčice te koji uzrokuje pojavu medne rose. Plodna tijela sadrže mikroelemente (do 0,039 %): magnezij, krom, mangan, željezo, kobalt, nikal, mjed, cink, olovo i kadmij.

Smatra se gljivom osrednje kvalitete. Bijele puževice mogu se jesti sirove, marinirati ili usoliti. Dobre su za miješanje s raznim drugim vrstama gljiva u raznim jelima. U Kini spravljaju napitak od bijele puževice i jakovog mlijeka posredstvom fermentacije bakterija.

Slične gljive: gusjenična puževica [Hygrophorus cossus (Sowerby) Fr.] manja je od bijele puževice i ima krem tonove na klobuku, a nalazi se pod hrastovima. Također se pojavljuje u kasno ljeto i jesen, a najizraženija je razlika u mirisu. Gusjenična puževica ima izražen, neugodan miris vrlo sličan kiselom mirisu koji izlučuju gusjenice vrbotoča (Cossus cossus L.). Zahvaljujući mirisu, nosi domaći naziv gusjenična i znanstveno ime vrste cossus. Gljiva je jestiva, ali je ljudi ne beru upravo zbog odbojnog mirisa.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.