Bijela puževica

Bijelu puževicu prvi je opisao francuski botaničar Jean Baptiste Pierre Bulliard 1783. godine pod znanstvenim nazivom Agaricus eburneus.

Kasnije je švedski botaničar i mikolog Magnus Elias Fries razdijelio Agaricus u nekoliko rodova u svojem velikom djelu Systema Mycologicum I (1821.) te je bijelu panjčevicu smjestio u rod Limacium. Godine 1836. premjestio ju je u rod Hygrophorus u svojem djelu Epicrisis Systematis Mycologici.

Široko je rasprostranjena po Europi, Sjevernoj Americi i Sjevernoj Africi. Nalazi se po miješanim šumama i šumama listača, pojedinačno ili u manjim grupama.

Plodno tijelo srednje je veličine. Klobuk je promjera od 20 do 60, rjeđe 80 mm. U početku je oblika polukugle, kasnije poprima oblik širokog zvonca s rubovima podvijenima prema unutrašnjosti, a sa zrelošću se izravnava i često ima izbočinu u središtu. Kožica je snježnobijele boje ili bijeložućkaste sa sivim tonom, a sa sazrijevanjem poprima nešto izraženiju žućkastu boju, ponekad s hrđavo žutim mrljama. Klobuk je za vlažnog vremena prekriven debelim slojem sluzi i pod prstima može dati vodenast i ljepljiv osjet. Listići su široki i bijeli i spuštaju se niz stručak, a kod starih plodnih tijela, ponekad se pojavljuje oker ili rđavo žuti ton.

Stručak je visine od 40 do 80, rjeđe 120 mm i promjera od 5 do 15, rjeđe 20 mm. Valjkastog je oblika, pun, pri dnu je često sužen i savijen. Sa starenjem ponekad postaje šupalj. Bijele je boje, na bazi može imati mrlje blijede oker boje, a pri vrhu ili po cijeloj dužini bijele ljuskice, zrnca i sluz ili ljepljivi film. Ako se osuše, klobuci će ostati bijeli, a stručci će poprimiti tamniju boju, osobito ako su prethodno bili namočeni. Meso je bijelo, nježno i vrlo krto. Spore su eliptične, glatke i bezbojne. Otisak spora je bijele boje.

Bez osobitog mirisa. Okus je vrlo blag, slatkast, po nekima kiselkast. Vrijeme sakupljanja je od rujna do studenog.

U plodnom su tijelu pohranjene mnoge aktivne tvari među kojima su masne kiseline s baktericidnim djelovanjem od kojih je jedna pokazala i fungicidnu aktivnost na patogenu koji napada patogen krumpira i rajčice te koji uzrokuje pojavu medne rose. Plodna tijela sadrže mikroelemente (do 0,039 %): magnezij, krom, mangan, željezo, kobalt, nikal, mjed, cink, olovo i kadmij.

Smatra se gljivom osrednje kvalitete. Bijele puževice mogu se jesti sirove, marinirati ili usoliti. Dobre su za miješanje s raznim drugim vrstama gljiva u raznim jelima. U Kini spravljaju napitak od bijele puževice i jakovog mlijeka posredstvom fermentacije bakterija.

Slične gljive: gusjenična puževica [Hygrophorus cossus (Sowerby) Fr.] manja je od bijele puževice i ima krem tonove na klobuku, a nalazi se pod hrastovima. Također se pojavljuje u kasno ljeto i jesen, a najizraženija je razlika u mirisu. Gusjenična puževica ima izražen, neugodan miris vrlo sličan kiselom mirisu koji izlučuju gusjenice vrbotoča (Cossus cossus L.). Zahvaljujući mirisu, nosi domaći naziv gusjenična i znanstveno ime vrste cossus. Gljiva je jestiva, ali je ljudi ne beru upravo zbog odbojnog mirisa.