Turčin ili crveni hrapavac

Ovo je važna mikorizna gljiva na listačama. U mikorizne veze stupa isključivo s listačama od kojih preferira topolu, a rjeđe se nalazi uz vrbu.

Može stvoriti mikoriznu vezu s hrastom, bukvom, grabom i brezom. Gljiva je tolike kalorične vrijednosti da može zamijeniti uobičajene prehrambene namirnice za vrijeme posta.

Raste na šumskim područjima Euroazijskog kontinenta. Nalazi se u šumama listača i miješanim šumama uz mlada stabla u podstojnoj etaži. U šumama gdje ima više topole može se obilno pojaviti. Osobito preferira trepetljiku. Najčešće se ipak pojavljuje u grupicama ili pojedinačno na poljima u travi ili duž šumskih putova.

Klobuk je promjera od 4 do 15 ili rijetko i 30 cm. U početku je polukuglastog oblika s rubom povijenim prema unutrašnjosti, a zatim se izravnava, ali zadržava konveksnu formu i lako se odvaja od stručna. Kožica je neodvojiva, crvene boje, tamnije narančasta, glatka ili pomalo baršunasta. Meso je gusto, unutar klobuka elastično, s vremenom omekšava, dok je u stručku uzdužno vlaknasto. Bijele je boje, odnosno sive na bazi stručka, prereže li se na prvo brzo sivi ili poprima blijedoljubi- častu boju, a zatim poprima crnu boju. Pri kuhanju dosta pocrni.

Donja strana plodnog tijela sastoji se od cjevčica dužine od jednog do tri cm. Prvo je bijele boje koja s vremenom prelazi u smeđe-sivu i može imati maslinasti ili žuti ton. Pore su malene, kvrgavo okrugle i tamne na dodir. Stručak je visine od 5 do 15 cm, debljine od 1,5 do 5 cm, čvrste strukture, često zadebljan pri dnu. Sivo-bijele je boje, prekriven vlaknastim ljuskama koje su prvo bijele, a s vremenom smeđe. Spore su vretenastog oblika i glatke. Otisak spora je maslinasto-smeđe boje.

Miris nije izražen, a okus blag. Vrijeme sakupljanja je od kraja ljeta pa sve do druge polovice jeseni.

Gljiva turčin ili crveni hrapavac izuzetno je bogatog kemijskog sastava. Od važnih komponenata utvrđene su bjelančevine, masti, ugljikohidrati, voda, vlakna, zasićene i nezasićene masne kiseline, pepeo, monosaharidi i disaharidi, vitamini grupe B i mineralne tvari. Od minerala sadrži željezo, fosfor, kalij, natrij i kalcij. Zahvaljujući visokokaloričnoj bjelančevini, može zamijeniti potrebnu životnu hranu.

Utvrđeno je da je to izvrsna jestiva gljiva koju mnogi stavljaju na prvo mjesto. Poželjno ju je termički obraditi jer kod osjetljivih osoba može uzrokovati probavne tegobe. Priprema se kuhanjem, pečenjem, sušenjem i mariniranjem. Pri obradi obično potamni, a u marinadama zadržava prirodni izgled. Meso u dodiru sa željezovim sulfatom pozeleni, a s fenolom prvo postane purpurnoljubičasto, zatim poprimi čokoladnosmeđu boju. Promjena boje mesa nema nikakav negativan učinak na zdravlje i okus.

Postoji nekoliko sličnih vrsta koje se lako mogu zamijeniti s opisanom. Ako dođe do zamjene, nema nikakve opasnosti jer su i te gljive jestive. To su zaštićeni opekasti turčin (Leccinum versipelle) (Fr. & Hök) Snell (1944.), syn. L. testaceoscabrum (Singer) koji raste uz breze i kojeg je također nužno termički obraditi prije konzumacije. Meso isto tako crni nakon kuhanja. Slična gljiva je hrastov turčin (Leccinum quercinum) (Pil.) koji raste uz hrastove, L. vulpinum (Watling) raste u crnogoričnim šumama uz borove i Leccinum piceinum uz smreke.