Crvenkasta panjčevica

Crvenkasta panjčevica, lat. Hypholoma lateritium (Schaeff.) P. Kumm., saprofitska je gljiva koja često dolazi u busenima. Nije omiljena među gljivarima, prema nekima je nejestiva, a prema drugima uvjetno jestiva gljiva koja zahtijeva višekratno kuhanje.

Crvenkastu panjčevicu prvi je opisao Jacob Christian Schäffer, njemački botaničar, mikolog, entomolog, ornitolog, izumitelj, nastavnik i dekan, 1762. godine. Nadjenuo joj je znanstveni naziv Agaricus lateritius jer su prirodnjaci brojne vrste tada svrstavali u pečurke, lat. Agaricaceae. U rod Hypoloma smjestio ju je pionir mikološke nomenklature Paul Kummer u svojoj knjizi „Der Fürer in die Piltzkunde“ objavljenoj 1871. godine. Rasprostiranje i stanište: široko je rasprostranjena u Euroaziji i Sjevernoj Americi. Raste u busenima na panjevima.

Opis: klobuk je promjera od 2 do 8 cm, ponekad dosegne i 10 ili 12 cm. Mladi primjerci imaju klobuk oblika polukugle ili zvonolik s podvinutim rubovima, a koji se s vremenom ravna i postaje konveksan do gotovo sasvim ravan. Rijetko ima ispupčenje u središtu. Na kožici, osobito na stranama, ponekad su prisutne vidljive bijele i žućkaste ljuske. Kožica je glatka i u pravilu suha, poslije kiše biva vlažna, ali ne odveć ljepljiva. Kožica je boje opeke, crveno-smeđa ili žuto-smeđa s tamnijim središtem. Listići su gusti, uski, tanki i srasli. Kod vrlo mladih primjeraka su bijeli, blijedo smeđi ili krem, zatim svjetlosivi ili žuto-sivi te kasnije maslinasto-sivi, često s ljubičastim odsjajem, i na kraju purpurno-sivi do purpurno-smeđi. Stručak je dužine od 4 do 10 cm, ponekad i 12 cm, i debljine od 0,7 do 1,5 cm, uspravan ili malo povijen i često sužen pri bazi. S vremenom postaje šupalj. Blijedo žute boje pri vrhu, a na donjem je dijelu smećkast ili crvenkasto-smeđ. Prsten izostaje. Meso je bijelo-žute boje i nije odviše hrskavo. Spore su izduženo eliptične, a otisak spora ljubičasto-smeđi.

Miris i okus: neizražen miris po gljivama. Okus je gorkast. Vrijeme nalaženja: tijekom čitave godine ako je zima blaga.

Jestivost: prema nekim izvorima je nejestiva gljiva jer može uzrokovati trovanje želuca, a prema drugima uvjetno jestiva gljiva četvrte kategorije. U svakom slučaju, ne smije se jesti sirova, već je potrebno kuhati ubrane klobuke dvadesetak minuta, u slanoj vodi dva ili tri puta, svaki puta u drugoj i svaki puta ih ispirati prije kuhanja. Nakon toga se mogu pržiti ili marinirati. Prema nekima, poprže li se na maslinovom ulju, gorčina se gubi i poprimit će okus po orašastom voću.

Ljekovitost: u istočnjačkoj medicini smatra se gljivom koja zaustavlja množenje stanica raka. Smatraju da povećava imunitet, snižava razinu kolesterola u krvi i obnavlja stanice jetre. U kozmetici se ekstrakt primjenjuje kao sredstvo za pomlađivanje i hranjene kože. Neželjeni popratni učinci: konzumiraju li se sirove, može doći do smetnji u probavnom traktu. Vrsta nije dovoljno istražena.

Slične vrste: obična panjevčica ili aromatična panjevčica, lat. Kuehneromyces mutabilis, jestiva je gljiva aromatičnog okusa, ima klobuk oker boje. Sivolisnata panjevčica (Hypholoma capnoides (Fr:Fr) Kummer) jestiva je gljiva koja ima žuto-narančast do crveno-smeđ klobuk u središtu, blijedo žuti na krajevima i bijelo-žute, a potom sive listiće. Dosta je manja od crvenkaste panjčevice. Opasno je crvenkastu panjčevicu zamijeniti s izrazito otrovnom rebrastom patuljicom, lat. Galerina marginata, koja ima vidljivi prsten dok je mlada, kasnije se pretvara u tanki vjenčić, klobuk je žućkast kad je vrijeme suho, a kada je vlažno, tamnije smeđ, meso u klobuku je tanko, okusa po brašnu. Otrovna vrsta gljive sumporača, lat. Hypholoma fasciculare (Huds:Fr) Kummer, ima gorak okus i neugodan miris, mladi primjerci imaju konveksan klobuk koji se s vremenom izravnava i ima blago ispupčenje na vrhu. Blijedo žute je boje po rubovima, a u središtu žuto-narančaste. Meso je izrazito žute boje.