Pasmine konja

4112

Najčešće pasmine konja u nas su lipicanci, te autohtone pasmine Hrvatski hladnokrvnjak i Posavac, uvozne pasmine Arapski konj, Engleski punokrvnjak, Halfinger i ostali.

lipicanac

Lipicanac

Izvorno uzgojno područje je Lipica u Sloveniji, a uzgoj se proširio na Hrvatsku, Austriju, Madžarsku, Bosnu i Hercegovinu, Rumunjsku, Vojvodinu, Srbiju, Crnu Goru, Italiju, Slovačku, Makedoniju, SAD i Dansku, a u manjem broju u još neke zemlje.Gojidba lipicanske pasmine konja u nas predstavlja tradicionalni uzgoj koji je u svojem jednom dijelu izvorno naš (linija Tulipan), dakle ona je baštinjena pasmina. Lipicanski je konj nastao na bivšoj ergeli bečkog dvora u Lipici, na području Krasa. Ergela je osnovana 1580. godine zbog potreba bečkog dvora za lakšim tipom zaprežnog konja.Uzgoj je u početku počivao na kobilama i pastusima španjolskog i napuljskog podrijetla, a s vremenom utjecaj na daljnju izgradnju pasmine imali su i ostali kvalitetni uzgoji onog doba u Europi. Rezultat toga jesu današnje linije i rodovi lipicanske pasmina konja. Osnivači linija, njihovi začetnici u XVIII. stoljeću jesu pastusi Convesano i Neapolitano napuljske pasmine, Favory i Maestoso kladrupske pasmine, te pastuh Pluto danske pasmine.U XIX. st. stvara se nova linija pastuha Siglavy (arapski pastuh – začetnik linije). U to vrijeme također dolazi do stvaranja dviju zasebnih linija pastuha, hrvatske Tulipan i madžarske Incitato. U Hrvatskoj danas imamo 11 živućih rodova kobila: Traviata, Siglavy, Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa i Englanderina.

Leđa su duga, cesto nešto spuštena, ali vrlo široka i jaka s kratkim, širokim spojem. Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim repom. Prsni koš je dosta širok i dubok, a rebra zaobljena. Lopatica je duga i dobro položena, a podlaktica kratka izazivajući visok hod, akciju prednjih nogu, što je posebna odlika lipicanaca, a naslijeđena je od španjolskih konja. Noge su koščate i jake, zglobovi su vrlo dobro razvijeni, široki, čvrstih tetiva kao i kopita. Rep i griva imaju snažnu i gustu strukturu. Lipicanci su najčešće sive boje dlake, koja u dobi od 8 do 10 godina potpuno izbijeli. Karakterizira ga dobra ćud, velika poslušnost, sposobnost za dresuru, izvanredni hodovi te sigurnost. Prirodno je nadaren za španjolski korak (Španjolska kraljevska škola jahanja u Beču), nadmašujući tako sve ostale pasmine konja koje nemaju andaluzijske krvi.Prvobitno se uzgajao na teškom kraškom terenu i njemu se prilagodio, ali je isto tako pokazao da se može dobro prilagoditi i drugim terenima, prije svega ravničarskim. U Hrvatskoj je najviše utjecaja imao u Slavoniji jer je u ono vrijeme zadovoljavao tadašnje gospodarske potrebe za većim, jačim i ustrajnim konjem, dobre ćudi s malim zahtjevima za hranom.U športskom smislu danas nije posebno interesantan zbog manjeg tjelesnog okvira, osim u zaprežnom športu, ali zato je izvanredan školski konj, te konj za vožnju i rekreativno jahanje. Na taj način pronalazi svoju gospodarsku opravdanost u uzgoju.Prema matičnoj evidenciji HSC-a 2000. godine u Središnjem matičnom upisniku ukupno je upisano 535 grla svih dobnih kategorija. Kako se radi o tradicionalnoj pasmini u Hrvatskoj čiji se uzgoj proteze i na druge zemlje, smatramo da nije ugrožen, no s obzirom na njezin kulturološki značaj i broj grla, pasmina je vrijedna zaštite.Očuvanje baštinjenih linija i rodova lipicanske pasmine konja provodi se kod nas putem državne ergele lipicanaca, odnosno udruga uzgajivača. Uzgoj je potrebno poticati putem novčanih poticaja te sam uzgoj – pasminu promovirati kao konja pogodnog za rekreativno jahanje, vožnju u zaprezi ili pak kao grlo za dresurno jahanje.

Hrvatski hladnokrvnjak

Težak, širok i robustan nizinski konj s niskom točkom težišta, sigurnog koraka i ravnoteže, čvrste konstitucije. Formata položenog pravokutnika, suhe i srednje velike glave, širokog čela, ravnog do blago konveksnog profila, plemenitog izražaja, malih ušiju, velikih i izraženih očiju i nozdrva, dugog, masivnog i srednje nasađenog vrata. Grudni koš širok i dubok, rebra visoko zaobljena i duga. Plećke duge i srednje koso položene, dobro obrasle mišićjem i čvrsto povezane s trupom. Srednje dugih, ali jakih i širokih leđa, jakog i širokog spoja. Sapi nadgrađene, široke, srednje oborene do oborene, rascijepljene s dobro obraslim mišićjem.

Trbuh zaobljen, ne prevelik niti previše usukan. Trup zbijen i s dobrim pokrivanjem tla. Noge snažne, srednje duge do kratke s dobro izraženim zglobovima. Cjevanica kratka s jasno izraženim zglobovima i tetivama. Kičice srednje obrasle dlakom. Stavovi pravilni, prednje pokrivaju zadnje noge, i obrnuto. Kopita široka, rožina srednje tvrdoće. Griva i rep dobro obrasli valovitom dugom dlakom. Griva je podijeljena po sredini. Boje su najčešće dorata u svim varijantama, rjeđe se pojavljuju vranci, alati, kulaši, izabela i druge boje, te šarena svih varijanti koja je nepoželjna u uzgoju. Spolni dimorfizam treba biti jasno izražen, odnosno spolna svojstva pastuha i kobila trebaju biti jasno izražena.Od ostalih karakteristika treba istaknuti otpornost i sposobnost adaptacije na nepovoljne okolišne čimbenike, ranozrelost, dobru plodnost i mliječnost te skromnost u hranidbi i iskorištavanju krme niske kakvoće.

 

Hrvatski posavac

U narodu ga još zovu posavski konj, posavec i posavski bušak. Kao što mu ime govori, nastao je na području slivnog toka rijeke Save i njezinih pašnjačkih površina. Uzgojno mu je područje nekada bilo od Zagreba prema Županji, a danas je to nizvodno od Zagreba do Nove Gradiške. Po svojoj brojnosti danas je najznačajnija pasmina konja u Republici Hrvatskoj. Zahvaljujući svojim kvalitetnim osobinama prihvatili su ga i brojni uzgajivači s područja Posavja u Republici Sloveniji.Hrvati, stigavši u prošlosti na ove prostore iz stepa Euroazije, sa sobom su doveli i svoje konje. Na ovim prostorima vjekovnih sudara civilizacijskih kultura istoka i zapada, velikih carstava te njihovih vojski, odnosno teškog europskog ratnog konja s jedne strane i lako pokretljivog orijentalnog konja s druge strane, taj se konj morao prilagođavati uvjetima. To je podloga na kojoj je nastala današnja gojidba hrvatskog posavca kojeg je narod stvorio kao specifični tip konja pod utjecajem našeg podneblja i posavskih pašnjaka.Hrvatski posavac ima ne odviše dugu glavu, suhu, karakteristično širokih nozdrva i izraženo bistrih očiju te male, stršeće uši. Vrat mu je čvrsto nasađen na greben, kratak i lijepo oblikovan s gusto preljevajućom grivom.

Zbijenog je i čvrstog trupa, jednako izražen u sva tri dijela. Sapi su raskoljene, češće strme s niže nasađenim repom bogatog strunom. Noge su relativno suhe s kratkom cjevanicom, pravilnog su stava s kičicama obraslih kratko nakostriješenih dlačica. Od boja prevladava dorat, češće tamni, nego svijetli. Isto tako javlja se kao vranac, rjeđe kao sivac i alat. Šara boja nije poželjna u uzgoju.Hrvatski posavac je srednje teški, širok i plemenit nizinski konj, čistog hoda, čvrste konstitucije, pravokutnog formata.Poželjna visina do grebena u pastuha 140 – 150 cm, kobila 135 – 140 cm. Suhe i male glave, širokog čela, ravnog profila, plemenitog izražaja, malih ušiju, velikih i izraženih očiju i nozdrva, kratkog do umjereno dugog mišićavog vrata, korektno nasađenog na trup.Grudni koš širok i dubok. Plećke duge i srednje koso položene, dobro obrasle mišićjem i čvrsto povezane s trupom.Srednje dugih do kratkih, ali jakih i širokih leđa, kratkog, jakog i širokog spoja. Sapi nadgrađene, široke, srednje oborene do oborene, raskoljene s dobro obraslim mišićjem.Trbuh pravilno razvijen. Trup zbijen i s dobrim pokrivanjem tla.Noge suhe i snažne s dobro izraženim zglobovima. Cjevanica kratka s jasno izraženim zglobovima i tetivama. Kičice slabo obrasle s kratkim kičičnim dlakama.Stavovi pravilni, prednje noge pokrivaju zadnje, i obrnuto.Kopita široka, rožina srednje tvrdoće. Griva i rep dobro obrasli valovitom srednje dugom dlakom.Boje najčešće dorata u svim varijantama, rjeđe se pojavljuju vranci, alati, kulaši, izabela i druge boje te šarena svih varijanti koja je nepoželjna u uzgoju. Spolni dimorfizam treba biti jasno izražen.Od ostalih karakteristika treba istaknuti otpornost i sposobnost adaptacije na nepovoljne okolišne čimbenike, ranozrelost, dobru plodnost i mliječnost te veliku skromnost u hranidbi i iskorištavanju krme niske kakvoće.

Engleski punokrvnjak

U početku ova pasmina je uzgajana samo u Engleskoj, a danas diljem svijeta,visina mu je 155 – 170 cm,boja mu je Riđa, kestenjasta, smeđa, crna, siva (mora biti jednobojan)hrabar, neustrašiv je i živahan. Graciozno je građen konj snažna i mišićava tijela. Visina i građa može varirati, ovisno o precima. Jahaća su grla najčešće elegantnije građeni, a trkaća su kompaktna i mišićava. Glava je plemenita, ravnog profila i inteligentnih očiju. Vrat se ponosno izvija iznad istaknutog grebena i kratkih, čvrstih leđa. Stražnje sapi su mišićave, opuštene ili ravne. Ima tanke, ali impresivno snažne noge. Na izraženoj mišićnoj masi vide se žile, a tijelo je pokriveno tankom, svilenkastom dlakom.Najpoznatiji je po svojim uspjesima u utrkama. Također su prikladni za dresuru, preskakivanje prepona i lov.Ovaj konj ima prirodno izdašne kretnje zahvaljujući svojoj veličini; također ima lijep kas, impresivan galop i sposobnost skakanja. Engleski punokrvnjaci iznimno su brzi.Na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće u Englesku su uvezena tri pastuha koja su utjecala na razvitak ove pasmine. To su: Byerley Turk, pasmine Ahal Teke uvezen iz Turkmenistana; Darly Arabian, Arapski konj uvezen iz Sirije; Godolphin Barb, Berberski konj uvezen iz Maroka. Njihovi potomci su bili tako kvalitetni da su se konjske utrke naglo razvijale. Izravan rezultat toga su ergele u Newmarketu i Ascotu.Konj se može proglasiti engleskim punokrvnjakom ako su oba njegova roditelja uvedena u Glavnu matičnu knjigu konja u Engleskoj. Engleski punokrvnjaci mnogo se koriste diljem svijeta za oplemenjivanje ostalih pasmina.

Sa natjecanjima Engleski punokrvnjaci počinju sa navršene dvije godine života što dovodi do čestih ozljeda, jer je to period u kome kosti još uvijek nisu dovoljno očvrsle niti potpuno formirane. Ako natjecanja počinju s navršene tri godine, onda je njihov natjecateljski i životni vijek znatno duži. Poslije završetka trkačke natjecateljske karijere, većina konja ove pasmine nastavlja sa natjecanjima u drugim disciplinama kao što su preskakanje prepona, dresura, kros… Zbog dobrih fizičkih i psihičkih karakteristika prelazak sa takmičenja u jednoj disciplini na takmičenja u drugoj disciplini za te konje ne predstavlja nikakav problem.

Arapski konj

Arapski konj postoji gotovo 5000 godina.Vuče porijeklo iz Sjeverne Afrike i Srednjeg istoka (Egipta). Prosječna im je visina od 148-153cm.Posebno treba spomenuti njihov karakterističan izgled tijela.Arapski konj često iznenađuje svojom nevjerovatnom brzinom koja iznosi i do 70 km/h.Brzina je posljedica jake genetike koja se razvijala u područjima egipatskih pustinja.

Pretežno jekestenjast, siv ili crn sa različitim kontrastnim obilježjima, tijelo, griva i rep glatki su i svilenkasti. Ima crnu kožu koja služi kao zaštita od pustinjske vrućine. Arapski se konj smatra najljepšim od svih konja. Svojom jedinstvenom građom i pojavom ostavlja nezaboravan dojam. Smatra se da ta pasmina postoji više od 5000 godina, a mnoge današnje toplokrvne pasmine rođaci su arapskih konja – najčešće preko engleskog punokrvnjaka. Danas arapske konje uzgajaju diljem svijeta.

Arapski je konj već stoljećima poznat po velikim rezervama snage i sposobnosti podnošenja teških uvjeta u svojem pustinjskom podneblju. Arapska legenda kaže da je Alah stvorio arapskoga konja od daška južnoga vjetra. Muhamed je nomadskim plemenima rekao da pasminu ne miješaju s krvi drugih pasmina. Grčka legenda, pak, tvrdi da je Posejdon trozupcem stvorio konja od morskih valova. No, uistinu su ljudi još od drevnih vremena arapske konje smatrali posebnima.

Iako je araber mišićav konj, najčešće nije teži od 500 kilograma. On je izuzetno izdržljiv i otporan konj, vatrenoga temperamenta, no istodobno nježan i psihički stabilan. Njegova snaga i izdržljivost daju mu prednost pred ostalim pasminama u disciplinama kao što je natjecanje u izdržljivosti. Iako nije brz kao engleski punokrvni konj (koji je nastao na temelju arapskoga konja), postoje i posebne utrke arapskih konja, kao i angloarabera, koje imaju svoje poklonike u cijelome svijetu. Arapski se konj upotrebljavao u uzgoju velikog broja pasmina. Kao posve učvršćena pasmina, upotrebljava se za ispravljanje nedostataka i oplemenjivanje karakteristika mnogih pasmina još i danas.

Shagya araber

Uzgoj Shagya arapa zapoceo je 1789 godine osnivanjem Austro-Ugarske drzavne ergele Babolna.U to vrijeme pasmina se nazivala “Arab rasa” (Arapski konj, bez oznake punokrvan).Uzgojni cilj je bio stvoriti konja za potrebe vojske, krizajuci punokrvne arapske pastuhe s provjerenim lipicanskim, nonius, gidran i engleskim kobilama (iskljucivo sa tadasnjih vojnih ergela), a koje su vec imale veliki udio arapske krvi u svom porijeklu.Ovim krizanjem zeljelo se sacuvati osobine punokrvnog arapa (ljepota, izdrzljivost, dobra narav,skromnost u ishrani, i dr.) i stvoriti dovoljno snaznog konja za vece i teze jahace i za zapregu.Sa uzgojem se uskoro zapocelo i na ostalim ergelama Austro-Ugarske monarhije (Radautz, Mezohegyes,Topolcanky, Kabiuk, Mangalia, Janow Podlasky, Borike), nabavkom kobila iz Babolne i uvozom punokrvnih arapskih pastuh uglavnom iz Sirije.

Od samog pocetka maticne knjige vodjene su s velikom paznjom i danasnji konji imaju poznato porijeklo preko 20 generacija unatrag, a cijelo vrijeme ispitivala se radna sposobnost pod sedlom i u zaprezi.Godine 1978 pasmina je nazvana Shagya arap, po punokrvnom arapskom pastuhu Shagya ozdrebljenom 1830. u Siriji, kako bi se mogla razlikovati od drugih (nepunokrvnih) arapskih konja, koji nisu porijeklom sa Austro-Ugarskih ergela, te je definirano da Shagya arap u cetvrtoj generaciji svog pedigea ne smije imati vise od 9 punokrvnih arapa. Time se zeljelo sprijeciti stvaranje “necistog” punokrvnog arapa buduci da je postojala tendencija prekomjernog koristenja punokrvnih arapskih pastuha.Osim toga, konji moraju zadovoljavati određene kriterije, sto se tice visine (150-160 cm), opsega cjevanice(min. 18 cm), itd., te da vuku porijeklo sa prethodno spomenutih Austro-Ugarskih ergela (Babolna, Radautz,Topolcanky, Kabiuk, Mangalia, Janow Podlasky, Borike i Karadjordjevo) i od punokrvnih arapa. Danas, Shagya arap nema vise ulogu vojnog konja vec se koristi u enduransu ()jahanje i voznja) , preponskom sportu,dresuri i zapreznom sportu. Osim toga koristi se i kao oplemenjivac u drugim uzgojima.Pobjednik Svjetskog prvenstva u endurancu, odrzanom 2006. god u Aachenu bio spanjolac sa Shagya kastratom Hungares, iz linije Siglavy Bagdadi. Sto se tice linije pastuha, Shagya je samo jedna od njih koja se odlikuje snaznim i visokim konjima izuzetnih hodova.Ostale poznate linije su: Mersuch, Dahoman, Koheilan, Hadban, El Sbaa, Amurath, Kemir, Jussuf, Siglavy,Siglavy Bagdadi, Kuhaylan Zaid (postoji i na ergeli Kabiuk) i druge, a svima su im bili osnivaci punokrvni arapski konji uvezeni iz Arabije za vrijeme brojnih ekspedicija koje je organizirala i financirala Austro-Ugarska monarhija.

Orlov kasač

Podrijetlo vuče iz Rusije. Visina mu je 155 – 162 cm ,boja najčešće siva (često jabučasta), crna i smeđa. Orlov kasać ima vatreni temperament i izrazito ugodnu narav. Premda se vanjski izgled konja uvelike razlikuje, jasno se vidi utjecaj arapskog konja. Slijedom toga, oči su vrlo izražajne, a vrat je obično karakteristično izvijen. Leđa mogu biti donekle slaba s istaknutim grebenom. Sapi su spuštene, a rep je postavljen nisko. Konj ima duge i mišičave noge te velika, čvrsta kopita. Orlov kasać je zaprežni konj koji se u Rusiji koristi za utrke jednosjeda i saonica. Također se koristi za poboljšanje konja namjenjenim za rad na poljoprivrednim imanjima. Orlov kasać ima kratak korak te brz, naprijed pomaknut kas s izraženom akcijom koljena.

Prije Oktoberske revolucije 1917. godine uzgojem konja bavila se isključivo aristokracija. Ergela Khrenov nije bila nikakva iznimka, a ondje se prvi put uzgojio orkov kasač potkraj 18. st, kad je grof Orlow Tschesmensky križao pasmine među kojima su bili istočnjački pastusi te danske i nizozemske kobile. Ergelom sad upravlja država.

5 Komentari

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.