Rosopas pripada porodici makovki

Rosopas pripada porodici makovki za čije je vrste karakteristično da sadrže mnogobrojne i raznovrsne alkaloide, a uz to su vrlo dekorativne. Zbog toga se mnoge prikupljaju pa su neke ugrožene i nalaze se na popisu Crvene knjige.

Rosopas nosi razne nazive, a osobito je zanimljiv naziv lastavičja trava koji odgovara znanstvenom nazivu roda Chelidonium jer dolazi od starogrčke riječi khelidon koji znači lastavica. Stari Grci primijetili su da su lastavice premazivale oči svojoj slijepoj mladunčadi rosopasovim sokom pa otuda naziv.

Dolazi po gotovo cijeloj sjevernoj hemisferi, Europi, Aziji i Sjevernoj Americi. Preferira plodna tla i sjenovita mjesta. Rasprostranjen je posvuda uz zidove, ograde, ceste, na strništima, po stijenama, na neobrađenim i obrađenim tlima. Značajno je da prati
ljudska naselja.

Rosopas je zeljasta trajnica visine do jednog metra. Iz debelog podanka razviju se krhke, mesnate stabljike s odebljalim koljencima na mjestima grananja. Listovi su naizmjenični, perasti, s donje strane plavkasto-zeleni, a s gornje žućkasti. Ostaju zeleni i zimi. Na donjem dijelu stabljike listovi su s dugim peteljkama, a gornji su sjedeći.

Pojedini su isperci listova jajoliko okrugli s narovašenim rubom. Cvjeta od travnja do studenog, najviše u svibnju i lipnju. Cvjetovi su zlatno-žuti, složeni u rijetke štitaste cvatove na vrhovima ogranaka i na dugim peteljkama. Plod je uspravni dugi tobolac s mnogo crnkastih, sjajnih sjemenki. Rado ih jedu mravi i raznose na različita mjesta. Plodovi sazrijevaju tijekom ljeta i nadalje, ovisno kada su se razvili cvjetovi.

U ljekovite svrhe koriste se nadzemni dijelovi biljke i korijen. Nadzemni dijelovi sabiru se od početka cvatnje do sazrijevanja plodova, a korijen u ožujku i travnju. U svim dijelovima biljke nalazi se narančasto-žuti sok ljekovitih svojstava. Najviše ga ima u korijenu. Količina soka počinje se smanjivati ubrzo nakon ubiranja biljke i zato je biljku najbolje koristiti odmah čim se ubere. U soku je utvrđen čitav niz kemijskih spojeva. Na prvom mjestu su alkaloidi (ima više od 20 vrsta) i oni su glavni ljekoviti spojevi soka. Od ostalih spojeva u soku se nalaze kiseline, enzimi, amini, vitamini A i C, sulfati i dr. Značajno je djelovanje nekoliko vrsta alkaloida, od kojih je najvažniji helidonin. Značajan je po tome što sprječava diobu stanica pa se može nazvati prirodnim citostatikom. Sangvinarin je lokalni anestetik. Bderberidin sprječava razvoj bakterija i gljiva te se može smatrati prirodnim antibiotikom. Heleritrin nadražuje kožu, smatra se donekle otrovnim alkaloidom.

Za liječenje mnogih bolesti uglavnom se koristi sok, a mogu se koristiti i listovi i korijen rosopasa. Primjenjuje se sam ili u kombinaciji s mnogo drugih biljaka. Primjenjuje se iznutra i izvana. U unutrašnjoj primjeni najviše se koristi u raznim oboljenjima žuči, zatim kod bolesti želuca, crijeva, bubrega, dišnih organa i drugih poteškoća. Važno polje primjene odnosi se na krvožilni sustav. Veliko značenje daje mu se kao sedativu.

U vanjskoj primjeni rosopas zaslužuje vrlo visoko mjesto. Sok se uspješno koristi protiv niza kožnih bolesti, među kojima su bradavice, kurje oči, lišaji i, osobito, rakaste tvorevine. Po tome što razara i ubija rakaste tvorevine na koži može se smatrati prirodnim citostatikom i to opravdava naziv rosopasa kao „božjeg dara“. Vrlo je važna vanjska primjena rosopasa i kod bolesti očiju. Poboljšava vid i liječi kronične očne upale.

Postoje brojni savjeti o vanjskoj primjeni soka rosopasa. U svakom slučaju, ta je biljka nezamjenjiva za liječenje kožnih bolesti. Vrlo je važno napomenuti da se rosopas ne smije koristiti u većim količinama. Sok u većim količinama previše draži kožu, a iznutra izaziva grčeve, mučninu, proljev te uzrokuje paralizu centra za disanje i smrt. Zato s rosopasom treba postupati vrlo oprezno i potrebna je prethodna konzultacija s liječnikom.