Krčka ovca

Stoljetno napasanje prostranih krčkih pašnjaka, autohtonim i s tim prostorom saživjelim ovcama, izravno se odražava na održavanje botaničke strukture, odnosno sprečavanje procesa sukcesije i devastacije travnjačkih površina otoka Krka.

Osim toga, krajobrazi i biološka sastavnica ekosustava razvijali su se i održavali u skladu s takvim utjecajima te su nastali mnogi zanimljivi odnosi između stoke i njihovih staništa, odnosno između ovce i okoliša. Kao zoran primjer valja istaknuti »drmune«, odnosno specifične šumske krajobraze s bogatom strukturom gromača i suhozida, u kojima se obavljala paša i zimi sklanjalo blago (Justić, 1990; Pavoković i Randić, 2008).

Također, krčka ovca neposredno i posredno sudjeluje u održavanju bioraznolikosti divljih životinja, odnosno interakcija ovaca s drugim sastavnicama ekosustava izražena je i nužna za održavanje biološke ravnoteže. Ekstenzivno je stočarenje osiguralo opstanak bjeloglavih supova (Gyps fulvus), koji osim na Cresu imaju svoje stanište i na otoku Krku, formirajući izravnu krovnu sastavnicu otočne hranidbene mreže (Caput i sur., 2010).

Međutim, u posljednjih nekoliko godina javlja se problem otočke alohtone divljači (divlja svinja, jelen lopatar i medvjed) kao »neprirodne« sastavnice u lancu ekosustava otoka Krka koja se negativno odražava na stanje ovčarske svijesti te ukupnu populaciju krčkih ovaca.

Krčka ovca pripada skupini ovaca kombiniranih proizvodnih odlika, a njena primarna proizvodna namjena (meso, mlijeko, vuna) tijekom povijesti značajno je mijenjana prilagođavajući se zahtjevima i potrebama tržišta. Trenutačno se krčka ovca prvenstveno uzgaja za meso, odnosno proizvodnju cijenjenih, visokokvalitetnih janjećih trupova. Međutim, u posljednje je vrijeme povećan interes za proizvodnju ovčjeg mlijeka.

Krčka ovca je prilagodljiva, otporna, skromna i dugovječna, manjeg tjelesnog okvira, ali skladne tjelesne građe i snažne konstitucije. Glava ovaca je mala, ravnog profila i uglavnom bez rogova, dok su ovnovi najčešće rogati s blago ispupčenom nosnom kosti. Vrat je osrednje dug, slabije mišićav s vidno izraženim grebenom. Leđna linija je ravna, ne preduga. Sapi su pravilne i zaobljene. Noge su umjerene dužine, pravilnog stava i čvrstih papaka. Rep seže do ispod skočnog zgloba. Prosječna je visina do grebena odraslih ovaca 54,9 cm, dužina trupa 61,8 cm, širina prsa 16,3 cm, dubina prsa 28,3 cm, opseg prsa 77,2 cm, opseg cjevanice 7,0 cm. Tjelesna masa ovaca je od 28 do 40 kg a ovnova od 45 do 55 kg (Mioč i sur., 2004).

Sudeći po navedenim tjelesnim mjerama krčka ovca je među najnerazvijenijim (sitnijim) hrvatskim pasminama ovaca.Tijelo ovaca obraslo je otvorenim do poluzatvorenim, najčešće bijelim runom, iako se mogu vidjeti i potpuno crna te sivo-smeđa grla. Trbuh i donji dijelovi nogu nisu obrasli vunom, nego uglavnom gustom bijelom ili bijelo-crnom dlakom. Temeljna je boja glave i nogu bijela, s tim da u većine grla postoje smeđe, sive ili crne pjegice različitog oblika, raspoređenosti i veličine.

Unatoč činjenici da se uzgajaju za proizvodnju mesa, krčke ovce se pripuštaju i janje jednom godišnje i uglavnom dajući jedno janje, što znači da je prosječna plodnost ovaca od 100 do 120%. Na otoku Krku janjad najčešće kolju s navršenih tri do četiri mjeseca, odnosno pri tjelesnoj masi od 18 do 25 kg.

Klaonička iskoristivost zaklane janjadi je od 45 do 52% (Mioč i sur., 2007c). Sekrecija mlijeka u krčkih ovaca počinje sredinom ožujka i traje 5 do 6 mjeseci, tijekom kojih ovce proizvedu između 70 i 100 litara mlijeka (Pavić, 2002) s prosječno 7,8% masti i 5,6% bjelančevina (Prpić, 2004). Većina se proizvedenoga mlijeka na obiteljskim gospodarstvima tradicionalno prerađuje u punomasni, tvrdi sir te u skutu.

Ukupna veličina populacije krčke ovce procjenjuje se na oko 18.000 grla, dok je pod obuhvatom matičnog registra pasmine svega 71 ovca, 7 rasplodnih ovnova i 17 šilježica (HPA, 2011). Populacijski trend je stabilan unatoč navedenoj ugroženosti od alohtone divljači.