Dalmatinska kokoš

275

Na području Dalmacije tradicionalno se uzgaja domaća arhaična kokoš, skromna u zahtjevima za uvjete držanja i hranidbe, ali prema iznimno lošim uvjetima prilično dobrih proizvodnih osobina, suhog, ali ukusnog mesa te dobre nesivosti.

Pripada skupini lakših mediteranskih kokoši, koje vuku porijeklo od grčke domaće kokoši, odnosno svete kokoši starihRimljana, koja je prema legendi donesena s grčkog otoka Delosa, poznatog po uzgoju kokoši. Smatra se da slično porijeklo imaju i druge mediteranske kokoši: talijanska, minorka i andaluzijska kokoš. Postoje pretpostavke da od dalmatinske kokoši vuku porijeklo sve srednjoeuropske seoske kokoši. Kako bilo, na arhaičnost pogrmuše upućuje i svojstvo da običavaju spavati na granama stabala.

U knjizi Handbuch der Nutzgeflügelzucht für Österreich und die Donauländer iz 1914. godine, koju austrijski peradarski stručnjak Armin Arbeiter piše nakon stručnog putovanja kroz države tadašnje Austro-Ugarske, ističe da u Dalmaciji postoji dalmatinska kokoš (Dalmatinerhuhn).

Agronomski stručnjak Stanko Ožanić navodi kako je narod tu kokoš zvao pogrmuša. UzgajivačMilivoj Koludrović iz Zadra započeo je početkom 20. stoljeća sustavan rad na selekciji dalmatinskih pogrmuša s namjerom da stvori posebnu pasminu, dalmatinsku kokoš. Nažalost, tijekom Prvog svjetskog rata taj je peradarnik propao, kao i peradarnici u Vrani i Glavici kod Knina, pa je tako ugašen stručni peradarski rad na području Dalmacije, koji nažalost nikada nije obnovljen. Početkom 21. stoljeća inicira se obnova populacije te drevne kokoši, a glavni je nositelj selekcije uzgajivač Franko Žižić iz Solina.

Dalmatinska kokoš uzgaja se na području Dalmacije u kontinuitetu od barem 3000 godina, ali nema neku prepoznatljivu kulturno-povijesnu važnost, kao što to primjerice ima galska kokoš za Francusku ili zagorski puran za Hrvatsko zagorje.

Sve su pasmine arhaičnih kokoši koje se drže u vanjskom uzgoju, pa tako i dalmatinska kokoš, važne za suzbijanje invazivnih vrsta biljaka, populacija beskralješnjaka, za širenje pojedinih vrsta biljaka i gljiva, prateće agrobioraznolikosti parazita, napasnika, fimikola, nekrofila, ali i pratećih predatora, kao što su ptice grabljivice, primjerice prikladno nazvan jastreb kokošar (Accipiter gentilis). Naravno, u slučaju prekapacitiranosti pašnjačkih površina može doći i do negativne interakcije.

Dalmatinsku kokoš krasi intenzivna obojenost perja, crvena do tamna s metalnim odsjajem. Ima oveću nazubljenu krijestu, ponekad s čuperkom perja iza nje i pripada skupini lakših mediteranskih kokoši, koje vuku porijeklo od grčke domaće kokoši, odnosno svete kokoši starih Rimljana, koja je prema legendi donesena s grčkog otoka Delosa, poznatog po njihovu uzgoju. Postoje pretpostavke da dijelom vuče porijeklo i od srednjoeuropske seoske kokoši. Radni standard dalmatinske kokoši objavljen je na Internetu krajem 2008. godine, pa dajemo sažeti opis.

Dalmatinska kokoš je manje do srednje veličine, težine do 2 kg, a pijetlovi do 3 kg. Jarkih je boja perja, vrlo temperamentna, voli se kretati te traži dosta ispusta i ne podnosi zatvoreni prostor. Meso je pomalo suho, ali odlične kvalitete. Nesivost je i do 200 jaja godišnje, a kokoši nesu već sa 6-7 mjeseci. Jaja su teška oko 65 g, bijele ljuske i narančastog žumanjka. Glava jemanja, kljun umjereno dug, čvrst i povijen, bijel do siv, ponekad žut. Lice je neoperjano, tamnocrveno, kao i krijesta, bijeli podušnjaci te oveći podbradnjaci, a šarenice očiju (iris) smeđe. Krijesta je listasta i jednostavna, kod starijih kokoši nagnuta u stranu, a često je prisutna i mala kukmica. Prsa su široka i duboka, a leđa široka i spuštena prema repu koji je kod pijetlova pod pravim kutom u odnosu na liniju leđa, čvrstih srpastih pera, raspoređenih u pravim lukovima.

Kod koka je rep više trokutast, tamnih pera. Noge su srednje duljine, a pisak neoperjan, modar do crn. Prema boji perja nisu gotovo nikad jednobojne, već crvenkaste do smeđe, čak crne, često i jarebičaste obojenosti uz dominantne tamne boje. Na širem se području oko imanja žustro, temperamentno kreće tražeći hranu. Kvočka se vrlo dobro raskvocava te ustrajno i pažljivo sjedi na jajima, a izvaljene piliće dobro vodi i odrješito brani.

Dalmatinska kokoš proširena je na području cijele Dalmacije. Nažalost, zbog nedostatka znanstvenih istraživanja nepoznato je stanje populacije (DD). Zbog depopulacije i urbanizacije trend populacije generalno je u opadanju, iako posljednjih godina blago uzlazan uslijed inicijative za obnovu pasmine. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.