Zadruge eliminirane početkom 90-ih kao relikt socijalizma ponovno se vraćaju

758

Hrvatska uvozi čak 90 posto odnosno 1800 tona bijelog luka ili češnjaka vrijednosti tri milijuna dolara. Ipak, unatoč velikom uvozu i velikoj potražnji u protekle dvije godine došlo je do udruživanja proizvođača u Dalmatinskoj zagori, ali i Slavoniji, gdje su klimatski i pedološki uvjeti odlični za sadnju.

cesnjak

Miroslav Kurcinak, mladi poljoprivrednik iz Đakovačkih Kučanaca sa sadnjom češnjaka počeo je prije tri godine.

“Tada nas je bilo samo troje, a već godine planiram osnovati slavonsko udruženje proizvođača češnjaka u kojem bi moglo biti tridesetak proizvođača koji su se počeli ozbiljnije baviti proizvodnjom”, kaže Miroslav za Jutarnji list.

U Hrvatskoj je prošle godine zasađeno oko 75 hektara češnjaka. Na samo jednom hektaru površine njegova obitelj lani je ubrala oko sedam tona češnjaka, što bi uz veleprodajnu cijenu od 30 kuna po kilogramu mogao biti prihod oko 200.000 kuna.

“Naravno, dio češnjaka ostavljamo za sjetvu, a nisu mali ni troškovi proizvodnje. Zadovoljan sam prihodom i planiram uskoro proširi proizvodnju od koje će dio ići za izvoz”, kaže Kurcinak.

Kao i ostali mali proizvođači, on svoj luk uspijeva prodati na tržnicama ili preko interneta. Najveća potražnja je uglavnom u studenom i prosincu, kada je sezona kolinja jer češnjak je neizostavan začin u kobasicama i kulenima. Tada se čak i u Konzumu može naći bijeli luk domaćih proizvođača sa slavonskih polja.

Ekspanzija uvoza iz Kine, koja je najveći proizvođač češnjaka u svijetu i proizvodi 77 posto svjetske proizvodnje, počela je potkraj prošlog stoljeća. Izravni uvoz češnjaka iz Kine pokrenuo je veletrgovac voćem i povrćem Nikola Vrcan koji je svoju poslovnu filozofiju tada najbolje objasnio ovom izjavom:

“Mi u Francuskoj plaćamo mrkvu jednu kunu. Znači na tu mrkvu dajemo namete, PDV, carinu, zaštitnu carinu, prijevoz – jednu kunu i više. Znači, francuski proizvođač dobije za mrkvu jednu kunu i naša država dobije kunu. Dakle, uvozom su bili zadovoljni trgovci i država, a za proizvođače tko pita.”

Vrcanovo poduzeće Vrni u međuvremenu je ostalo dužno brojnim kooperantima koji su se okušali u proizvodnji voća i povrća, ali uvozni kineski češnjak srušio je cijenu domaćem i nitko ga godinama nije htio saditi. Dodatni, ali i dosta bitan razlog je to što i inače oko njega ima jako puno posla. U nekim dijelovima Hrvatske čak je i nestalo sjemenskog češnjaka.
Trgovci radije uvoze

Ernest Nađ voditelj Odjeka za poljoprivredu pri HGK Osijek predlaže model zadruga koji bi jamčio siguran plasman proizvoda na tržištu.

“Sada imamo proizvođače koji se boje proizvodnje bez sigurnog plasmana i trgovce kojima je veći interes uvoziti jer tako jednostavnije i jeftinije dolaze do robe”, napominje Nađ.

Dakle, zadruge koje su eliminirane početkom 90-ih kao relikt socijalizma sada se vraćaju, a posljednjih godina nam ih preporučuju i birokrati EU. Kada Miroslav Kurcinak iz Đakovačkih Kučanaca osnuje udrugu proizvođača češnjaka koji će izvoziti češnjak, bit će zatvoren krug apsurda u domaćem agraru.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.