Grašak kao krmivo

Najstarija nalazišta graška potječu još iz doba neolitika, ali se taj divlji, samonikli oblik nije upotrebljavao za hranu. U Europu je stigao početkom srednjega vijeka, a već u 17. st. Europljani su ga rado koristili u pripremi jela.

Osim za ljudsku prehranu, grašak je značajan i kao bjelančevinasto krmivo. Iako u odnosu na soju ima manje bjelančevina urodi su mu u Europi puno veći u odnosu na soju. Sjetvu stočnoga graška treba započeti čim ranije na proljeće, što je u kontinentalnim područjima najčešće sredinom ožujka. Dobro je sijati sorte različite duljine vegetacije jer se time može postići kontinuirana berba tijekom 3-4 tjedna. Koristi se kao zelena stočna hrana, sijeno i silaža.

Za zelenu stočnu hranu se kosi pri početku formiranja prvih mahuna. Prinosi zelene mase u čistoj sjetvi se kreću od 25 – 35 t/ha, a u kombinaciji sa žitaricama 30 – 50 t/ha. Ova kultura ima visoke zahtjeve prema vodi na što proizvođači svakako trebaju paziti jer uzrokuje velike oscilacije prinosa. U hranidbi stoke koristi se u ograničenim količinama, a treba ga izbjegavati kod mlade i rasplodne stoke. Kod svinja tovljenika i goveda u krmnoj smjesi ga može biti do 30%, a kod peradi do 3%.

Stočni grašak je vrlo zahvalna krmna kultura jer rano napušta površinu. Time daje mogućnost još jednog usjeva i tlo obogaćeno dušikom. Osim toga, ozimi grašak daje siguran prinos i vlastito proizvedene proteine, čime smanjuje troškove stočarske proizvodnje. Grašak je jako zanimljiva kultura za ljudsku i za stočnu ishranu koju je svakako potrebno više promovirati među proizvođačima. Kako ima kratku vegetaciju i brzo napušta površinu, omogućava višestruko iskorištavanje proizvodne površine i time povećanje ekonomičnosti proizvodnje. Budući da je riječ o leguminozi, koristan je i za obogaćivanje tla dušikom. Ono što je svakako preporučljivo u svrhu dobivanja optimalnih prinosa je navodnjavanje. Grašak je moguće i prerađivati što svakako pred proizvođače stavlja brojne mogućnosti.