Zbog velikih procedura kasnimo sa zaštitom hrvatskih autohtonih proizvoda

833

Nakon što je Krčki pršut zaslužio pridjev povijesni, jer mu je uspjelo postati prvim hrvatskim proizvodom s certifikatom Europske unije, čiji je naziv k tome registriran i zaštićen na zajedničkom EU tržištu, zanimljivo je vidjeti tko se još s hrvatskih prostora nalazi u čekaonici Europske komisije koja brine o zaštiti poljoprivrednih proizvoda i razvoja sela.

maslinovo ulje

Ono što ide u red noviteta sa službenom objavom je Ogulinski kiseli kupus, odnosno, kako to Ogulinci kažu zelje, koje je taj status dobilo 10. travnja. Nešto ranije, 19. veljače, službenu su objavu dobili i Ekstra djevičansko maslinovo ulje s Cresa, kao i Neretvanska mandarina.

Kao što je poznato, još je 1. lipnja 2013. postignuta službena objava za Istarski pršut, no zbog vrlo složene procedure u njegovom se slučaju proces registracije jako rastegnuo. U svakom slučaju, nakon Krčkog pršuta, kandidati koji će mu se prvi pridružiti su zelje, mandarine, a nešto je duži red proizvoda koji se nalaze u statusu predloženih za stjecanje krajnje instance – registriranih proizvoda.

Ponajprije tu su od lanjskog ožujka Dalmatinski i Drniški pršut, potom meso zagorskog purana, Slavonski kulen i Baranjski kulen. Registraciju čeka i Varaždinsko zelje, Poljički soparnik te – Lički krumpir. Svi se oni u toj čekaonici nalaze od 2014. godine, tako da se nakon složenih procedura očekuje njihova registracija tijekom 2016. godine. Lista je dakle poprilično skromna, tim više kad se usporedi s onima nekih drugih država.

Primjerice Slovenija, iako je dakle riječ o upola manjoj zemlji, na listi u raznim statusima ima 25 proizvoda, od čega ih je 22 već registrirano. Oni su za razliku od nas, koji ih još nismo službeno ni kandidirali, registrirali nekoliko medova, sireva i što je s obzirom na odnos veličine naše i njihove obale pomalo apsurdno – Piransku sol. Nama gabaritima vrlo slična Slovačka ima 18 proizvoda na listi, Mađarska 15, a ono što nemalo čudi je Austrija sa samo 18 proizvoda ili pak Finska koja je jedva dohvatila 10 proizvoda.

Lošiji od nas su primjerice Cipar, Bugarska i Švedska sa 6, odnosno 7 proizvoda, potom Litva i Danska s osam, a u red najlošijih, tim više jer je riječ o srednje velikoj državi EU, ide Rumunjska koja ima kandidirana samo četiri proizvoda, a do sada je registrirala tek jednu vrstu – šljivu. Četiri ima i Luksemburg, pet ih je dosegnula Latvija. Dok o Estoniji i Malti koje se do sada nisu pojavile niti s jednim jedinim proizvodom, ne treba ni trošiti riječi.

No, uspoređujmo se s najboljima. Jer kad pogledamo rekordere s liste (Talijane i Španjolce), jasno je da najbolje prolaze države koje se nalaze na Mediteranu, a zbog konfiguracije terena mogu proizvoditi i čitav niz proizvoda inače karakterističnih za kontinentalne krajeve. Najbolji su primjer za to neveliki, imaju po desetak milijuna stanovnika, Portugal i Grčka, koji su zahvaljujući podneblju, ali i radu te tradiciji “očitali lekciju” velikanima poput Njemačke ili Britanije.

Kakvi su hrvatski izvozni planovi danas evidentiranih na navedenoj listi? Krčani su, naime, istaknuli kako jako teško bez institucionalne pomoći mogu Europu počastiti svojim pršutom.

– Najprije bih čestitao gospodinu Žužiću na uspjehu – istaknuo je Mateo Ferarić, upravitelj PZ-a Cres, a što se našeg ulja tiče, vjerojatno će ono biti sljedeće s takvom registracijom. Ono što je drastično različito u vezi s ta dva proizvoda, je činjenica da se ulje Poljoprivredne zadruge Cres radi isključivo od autohtonih creskih maslina, dok kod pršuta to nije slučaj. Ne očekujem povećanje izvoza jer na žalost zbog bolesti i štetnika koji su napali naše maslinike nemamo dovoljno ulja ni za naše tržište. Ono što je svakako dobro – navedena oznaka daje kupcu sigurnost da se u boci nalazi proizvod koji se kao takav reklamira. Ono što mnogi ne znaju jest da cijela ta priča itekako poskupljuje proizvod. Da bi se bilo u toj kategoriji, poseban nadzor je stalan, a on nije ni najmanje jeftin. Mislim da je kvaliteta ulja ta koja privlači kupce, a oznaka je potvrda kvalitete – završio je Ferarić.

Sličnog je razmišljanja i Ana Magdić iz ogulinskog Madiga, jedne od tvrtki koja skrbi o proizvodnju i distribuciji Ogulinskog zelja.

– Registracija izvorno hrvatskih proizvoda na europskom tržištu znači kontrolirano geografsko porijeklo, prepoznatljivost, ukratko prepoznat identitet proizvoda. Takvi proizvodi već su prepoznati u Hrvatskoj kao autohtoni što će, zbog usklađenosti europskog zakonodavstva, pomoći u povećanju konkurentnosti naših proizvoda na europskom tržištu. Naime, tržište EU je vrlo zahtjevno, postoji velik broj proizvođača koji traže svoje mjesto na policama trgovačkih centara pa smatramo da ova oznaka daje proizvodu dodanu vrijednost kroz prepoznatljivost na tržištu, istaknula je Magdić.

Bogatstvo i potencijal proizvoda povezanih s hrvatskom zemljom i selom su bezbrojni, a kako se vidi, imaju i silnu perspektivu na tržištu EU. Stoga shvatimo već jednom – iz krize nas može izvesti upravo ono na što danas gledamo s nelagodom, pa čak i prezirom nastalim u vremenima industrijalizacije: poljoprivreda u svim svojim bogatim izdanjima.

Piše: Edi Prodan / Glas Istre

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Loading...

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.