EU već čeka 1,5 milijuna tona hrvatskog šećera

764

Slatki korijeni šećerne repe svake se jeseni vade od Međimurja do Baranje, a osim što se u Hrvatskoj proizvede dovoljno šećera za vlastite potrebe, dosta ostane i za izvoz.

secerna repa

Hrvatskim se šećerom obilato slade Mađari, Talijani, Grci, Bugari, Rumunji, Slovaci, Ciprani, Maltežani, Arapi… prenosi Jutarnji.hr

Upravo je šećer najvažniji izvozni proizvod hrvatske prehrambene industrije od kojeg izravno živi 10.000 obitelji – od seljaka koji siju repu, do radnika triju šećerana koje je prerađuju, prijevoznika koji transportiraju tone sirovine i gotovog proizvoda i mnogih drugih. I zato dobro zvuči podatak da se hrvatskoj šećernoj industriji smješkaju dobre godine, za što može zahvaliti političarima u Bruxellesu koji kreiraju europsku poljoprivrednu i trgovinsku politiku.

CIJENA Optimizma ne nedostaju ni Željku Zadri, predsjedniku Uprave Vira, najveće hrvatske šećerane sa sjedištem u Virovitici u čijem je vlasništvu i županjska Sladorana. Nimalo slatko ne izgledaju brojke o poslovnim rezultatima u prošloj godini koju je Viro završio s 220 milijuna kuna gubitka iako je imao prihod veći od milijarde kuna.

Od 2002. godine, otkako je poduzetnik Marinko Zadro – otac Željka Zadre i predsjednik Nadzornog odbora tvrtke u kojoj je najveći pojedinačni vlasnik s udjelom od 43 posto – sa svojim je partnerima kupio virovitičku šećeranu koja je tada bila u stečaju, 2014. jedina je godina u kojoj nisu ostvarili profit. Osnovni razlog bio je drastičan pad cijena šećera na europskom tržištu.

“Nakon tri uspješne godine u kojima je u Europi vladala hiperprodukcija šećera, na tržištu su se našle velike količine i cijena je lani pala sa 730 na 380 eura po toni. Uz to je i Europska unija odobrila dodatni uvoz 1,5 milijuna tone šećera u zamjenu za neke trgovinske povlastice. Šećer je pojeftinio u cijeloj Europi.

Kilogram u maloprodaji danas je ispod 4 kune, a bio je i iznad 7 kuna. Cijela europska industrija šećera u prošloj godina zabilježila je gubitke, a kako to nikome nije u interesu, može se očekivati da će se trend promijeniti pa tako već ove godine cijene rastu. Već u jesen mogle bi se popeti na 550 eura po toni, što bi nam dugoročno trebala biti garancija profitabilnosti”, govori Željko Zadro.

Viro je u prvom kvartalu ove godine poslovao pozitivno te bi godinu trebali završiti u plusu. Zahvaljući profitabilnim prethodnim godinama minus iz 2014. nije utjecao na likvidnost tvrtke.

Količine šećera proizvedenog u Hrvatskoj zadnjih su godina uglavnom stabilne. Virovitička i županjska šećerana prošle su godine zajedno proizvele 270.000 tona, a kad se pribroje i količine iz treće šećerane, one u Osijeku, ukupna hrvatska proizvodnja iznosi oko 370.000 tona. Riječ je o šećeru dobivenom preradom repe kao i onome od trske.

Marinko Zadro kaže da su mnoga istraživanja utvrdila kako su umjetna sladila štetnija i opasnija od šećera. A kada je riječ o karijesu, postoji jednostavno rješenje: treba prati zube.

Naše šećerane uvoze, ponajviše iz Brazila, nerafinirani šećer od trske koji prerađuju u konačni proizvod koji se po sastavu ni malo ne razlikuje o šećera iz repe. Oko 50 posto prihoda Viro ostvaruje na domaćem tržištu, a pola u inozemstvu. Sve što proizvedu, uspiju prodati. Ulaskom u EU u hrvatskim su se trgovinama pojavile i male količine uvoznog šećera, pretežno iz Njemačke i Francuske, koje su najveći europski proizvođači.

“Za nas je dobro što u okruženju od 400-tinjak kilometara svake godine ne- dostaje oko 1,5 milijuna tona šećera. Mađarska troši 300.000 tona, a proizvede dvostruko manje dok Italija proizvede oko 400.000 tona, a potroši čak 1,5 milijuna tona”, kaže Zadro.

Kako se europska šećerna politika vodi iz Bruxellesa, tako EU svakoj zemlji članici određuje maksimalnu dozvoljenu količinu koju može proizvesti od repe. Za Hrvatsku ona iznosi 193.000 tona. Zbog europske je kvote ulaskom u EU pala proizvodnja pa je tako Viro s 75.000 tona morao količinu smanjiti na 57.000 tona, a taj nedostatak nadoknadio je povećanom preradom trske.

Kvotni sustav, pojašnjava Zadro, u EU je na snazi još od 1965. godine, a velike su restrikcije uvedene 2006. nakon što je WTO optužio Uniju da subvencionira izvoz. Tako je Bruxelles ukupnu proizvodnju ograničio na 13,3 milijuna tona, a izvoz na samo 1,25 milijuna tona. Kapacitet europskih šećera na je 20 milijuna tona, a u cijeloj EU godišnje se potroši 16,7 milijuna tona, što znači da znatne količine Europa mora uvesti.

Za dvije godine, 2017., nastupit će velika promjena o kojoj svi veliki europski proizvođači šećera dugo sanjaju. Ukidaju se proizvodne i izvozne kvote što znači da će nakon desetljeća restrikcija, barem u teoriji moći proizvesti i širom svijeta prodati šećera koliko god žele. Pritom na snazi ostaje carina na šećer koji se u EU uvozi iz većine drugih svjetskih zemlja, pa tako nema straha da će Europu preplaviti šećer iz drugih krajeva svijeta. Željko Zadro daje odgovor na pitanje što će to značiti za europsku i hrvatsku šećernu industriju.

EU će proizvodnju sa sadašnjih 13,3 povećati na barem 20 milijuna tona. I dalje će uvoziti oko milijun tona po dogovoru s nekim manje razvijenim pretežno afričkim državama. Dobrih vijesti ima još. EU hrvatskim proizvođačima šećerne repe od 2015. do 2020. odobrava poticaje od 300 eura po zasijanom hektaru godišnje, što je pet eura po toni repe.

“Naši proizvođači su u odnosu na njemačke ili francuske nedovoljno konkurentni zbog brojnih razloga poput ljetnih suša, nedovoljnog navodnjavanja, bolesti koje napadaju repu… Tako je europski prosjek 10 tona šećera po hektaru zasađenom šećernom repom. Nijemci proizvedu 12 tona, Francuzi čak 14 tona, a mi samo 8 tona šećera po hektaru jer imamo manje prinose i lošiju kvalitetu repe. Europska unija želi izjednačiti uvjete proizvodnje svih šećarana u državama članicama pa će tako neke države dobivati i veće poticaje od nas – Mađarska i Poljska 400 eura po hektaru, a Rumunjska 600 eura. Ti europski poticaji glavni su razlog našeg optimizma jer konkurentnost šećerane ovisi ponajviše o konkurentnosti proizvođača repe. U konačnoj cijeni šećera s čak 55 posto sudjeluje repa. Stoga moramo povećati prinos repe, a to se može postići unapređenjem proizvodnje kroz znanstveni pristup i širenjem sustava navodnjavanja za što možemo povući sredstva iz fondova EU”, objašnjava Zadro i dodaje kako su neki hrvatski proizvođači već sad dostigli 12 tona šećera po hektaru, ali je prosjek i dalje loš.

Šećerna repa sije se u proljeće, a vadi od početka rujna do kraja prosinca te se u ta četiri mjeseca I preradi. Tada se strojevi u virovitičkoj tvornici ne gase 24 sata. Zadro kaže kako šećerna industrija više nalikuje željezari nego nekoj drugoj prehrambenoj grani. U sklopu virovitičke tvornice je i go- lemi pogon za proizvodnju kreča koji se u velikim količinama koristi za čišćenje sokova iz repe. Visoki dimnjak koji se uzdiže iz tvorničkog kompleksa dio je pogona za proizvodnju toplinske i električne energije.

S proizvedenih 8,5 megavat sati struje Viro gotovo pokriva potrebe cijele Virovitice za tim energentom. Struja – koju koristi za vlastite potrebe, a ostatak prodaje HEP-u – šećerani je zapravo nusproizvod koji nastaje preradom plina u toplinsku energiju potrebnu za preradu repe. Pogon na tom mjestu radi od 1980. godine. Prostire se na površini od 150 hektara, ima vlastiti pročistač otpadnih voda kojim se koristi i cijela Virovitica kao i 17 kilometara željezničke pruge koja se spaja na prugu Zagreb-Osijek.

Viro u Virovitici zapošljava 175 radnika kojima se u jesen pridruži i do 50-ak sezonaca. U Županji je još 250 zaposlenih. Svaka od dvije šećerane ima po 500 kooperanata, proizvođača šećerne repe. U Hrvatskoj se godišnje potroši oko 120.000 tona kristalnog šećera, a industrija pića preradi još i oko 20.000 tona tekućeg šećera te 40.000 tona izoglukoze odnosno kukuruznog sirupa koji se pretežno uveze iz Mađarske.

Hrvatskoj industriji šećera treba strateški partner iz EU kojega treba tražiti u jednoj od pet najvećih njemačkih ili francuskih tvrtki. Viro je spreman odmah ući u takvu vrstu partnerstva .

Zadro očekuje da će ukidanjem kvota proizvodnja šećera u Hrvatskoj porasti za 20-ak posto. Kako je Hrvatska malo tržište, jedinu šansu za opstanak i napredak šećerne industrije vidi u ujedinjavanju svih triju šećerana. Stoga je, ističe, Viro veoma zain- teresiran za kupnju Tvornice šećera Osijek koja je u sastavu grupacije Žito, o čemu su pregovarali s njezinim vlasnikom Markom Pipunićem.

Već nekoliko godina kroz medije se provlače glasine o prodaji hrvatskih šećarana strancima. Koliko tu ima istine? “Mislim da hrvatskoj industriji šećera treba strateški partner iz EU kojeg treba tražiti u jednoj od pet najvećih tvrtki ko- je se bave proizvodnjom šećera. Sve su iz Njemačke i Francuske i njih pet proizvodi 90 posto svog šećera u EU. Bilo bi dobro da netko od njih postane suvlasnik Vira koji je i sada najveći izvoznik od svih hrvatskih prehrambenih tvrtki. Strani partner donio bi nam znanje u proizvodnji šećerne repe i otvorio bi nam pristup novim tehnologi- jama i tržištima”, kaže Zadro koji krajnje nerealnom ocjenjuje želju srbijanske MK Grupe da preuzme Viro koju je još prije dvije godine otvoreno izrekao njezin vlasnik Miodrag Kostić. Srbijanskoj bi šećernoj industriji, smatra Zadro, također dobro došao strateški partner iz Njemačke ili Francuske.

“Od 2001. godine, kad je Hrvatska s EU potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kojim joj je omogućen izvoz šećera, hrvatske su šećerane uložile 100 milijuna eura u povećanje kapaciteta i podizanje kvalitete. U Virovitici smo udvostručili kapacitete, a dnevnu proizvodnju podigli smo s 450 na 1500 tona. Ukidanje kvota će nam biti veliki vjetar u leđa za daljnji razvoj”, govori Zadro koji je na čelu Vira od 2008. godine. Njegov otac Marinko u šećernoj industriji radi od 1968. godine.

“U ovom poslu si jedan dan u polju šećerne repe u Baranji, a idući u Londonu na konferenciji proizvođača šećera. Svakodnevno upoznajem dobre i zanimljive ljude”, kaže Zadro. Nepravednim smatra što se o šećeru često govori i piše kao o nezdravoj namirnici.

Mnoga istraživanja su, tvrdi on, dokazala da na zdravlje mnogo lošije djeluju umjetna sladila i izoglukoza koja se često koristi u industriji bezalkoholnih pića jer je jeftinija od šećera. Dvojbe nema da šećer kod djece potiče razvoj karijesa, no taj se rizik lako uklanja – pranjem zubi.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.