Sušenje krakova trsa vinove loze

Bolest je naročito raširena u geografskim širinama gdje dominiraju oštre zime (npr. u središnjoj Europi), ali se također opisuje u toplijim regijama (npr. mediteranski dio Francuske).

Gljivica Eutypa napada 80-tak različitih rodova unutar 27 biljnih porodica. Većina su drvenaste vrste koje obitavaju u šumskim zajednicama, a najvažnije poljoprivredne kulture domaćini ove bolesti su vinova loza, marelica („gumoza marelice“) i crni ribiz.

Dugo se smatralo da je Eutypa bolest samo starijih vinograda (iznad 10 godina), ali također mogu biti inficirane i podloge preko kojih se patogen širi na plemke. Uglavnom se znakovi ove bolesti rijetko primjećuju u nasadima mlađim od 8 godina, a kasnije se u starijim vinogradima broj loza s negativnim promjenama povećava.

Prvi se simptomi primjećuju već u proljeće nakon intenzivnog porasta mladica. Pojedini mladi izdanci koji rastu iz zaraženih krakova imaju kržljav ili skraćeni rast. Međukoljenca ili internodiji su vrlo tanki i kratki, pa takve mladice do kraja sezone dosežu dužinu od samo 25-40 cm. Lišće koje se razvija na oboljelim izbojima je veličinom manje nego zdravo, klorotično (žućkaste boje), deformirano, nazubljeno i uvijeno.

Ponekad se na rubovima pojavljuju male nekrotične točkice koje starenjem lisnog tkiva postaju veća smeđa područja. Grozdići se normalno razvijaju do cvatnje, a kasnije otpadaju ili se osuše. Na krakovima mogu svi izdanci pokazivati opisane simptome ili pak pojedine mladice normalno rastu, a pojedine su kržljave ili velike svega nekoliko cm. U pravilu se znakovi bolesti pojavljuju na jednom kraku, a zatim se prošire na drugi krak. Kržljavost se svake godine pojačava do konačnog propadanja cijelog trsa. Vanjske i vidljive promjene posljedice su razvoja gljivice Eutypa lata u stablu i krakovima.

Na uzdužnom se presjeku kroz stablo loze vide jedna ili više nekroza (odumiranje tkiva), koje se često mogu protezati od rana uzrokovanih rezidbom ili drugom mehaničkom povredom (npr.tuča), a šire se poput klina duboko u drvo. Nekrotično je tkivo čvrste konzistencije, najčešće sivo-smeđe boje, a nastaje kao rezultat vrlo štetnih toksina, toksina koje luči uzročnik ove bolesti.

U područjima s umjerenim zimama, gdje temperature padaju na vrijednosti ispod 0˚C, Eutypa lata rano u proljeće iz plodišta oslobađa infektivne askospore, za što su neophodne slabije proljetne kiše (makar  količini 1 mm). Plodišta se na taj način „isprazne“ do kraja jeseni. One šire zarazu na svježe rane pri dugotrajnijem vlaženju (barem 11-12 sati), uz optimalne temperature 20 do 25˚C. Ovo oslobađanje infektivnih askospora poklapa se sa rezidbom vinograda.

Askospore mogu biti vjetrom „donesene“ u vinograd iz udaljenih drugih domaćina (50- 100 km), a pritom zadržavaju vijabilnost do dva mjeseca. Kličnom cijevi kroz rane dospijevaju u provodne snopove ili žilno staničje, a naknadno se šire dublje u drvo. Mjesta reza ostaju osjetljiva na infekcije u razdoblju 2 tjedna, ali nakon mjesec dana opasnost prestaje. Uzročnik bolesti u početku sporo napreduje u lozi, pa se prve negativne promjene vide tek dvije godine nakon infekcije, a najčešće se opisani simptomi pojavljuju 3 do 4 godine nakon zaraze. Zbog slabijeg početnog razvoja u pravilu se prava ekonomska štetnost ove bolesti uočava tek u rodnim vinogradima. Najveća se opasnost od ove bolesti javlja pri provođenju oštrijih rezova (npr. promjena uzgojnog oblika), nakon uvođenja strojne berbe vinograda ili nakon jačih tučonosnih sezona.

Preventiva i zaštita

Najbolji preventivni rezultati dobiveni su premazivanjem rana fungicidima na osnovi benzimidazolkarbamata i slično, odmah nakon rezidbe (npr. Mikazol Pasta, Biopol V). Kako ova bolest rijetko inficira jednogodišnju rozgvu, premazuju se rane nastale na drvu starijem od 2 godine. Nijedan fungicid koji se koristi za zaštitu vinograda prskanjem protiv uobičajenih bolesti ne daje dovoljno učinkovitu zaštitu protiv gljivice Eutypa lata (nekad je vrlo učinkovit bio benomil, ali koncentracija kemikalija u škropivu i kvaliteta pokrivenosti rana nakon prskanja najčešće ne sprječavaju relativno spor i dugotrajan infekcijski proces).

Stoga je ova bolest potencijalno vrlo opasna u regijama i na položajima gdje se nalaze zaraženi „alternativni domaćini“ (nasadi kraj šuma, marelica), te se vjetrom i kišama krajem zime i tijekom proljeća širi u vinograde.