Zelena štitasta stjenica

Zelena štitasta stjenica (Nezara viridula) je već dugo godina poznat i opisan štetnik u većini svjetskih područja gdje klimatološki dominiraju toplina i sparina (tropska područja): npr. Srednja i Južna Amerika, Mediteran, Bliski Istok, Afrika, Malezija, Filipini, Indonezija, Japan i Pacifik.

Prezime obično odrasli oblici stjenica na skrovitim mjestima, odakle u proljeće prelijeću na osjetljive usjeve. Stjenice su vrlo pokretljive, a godišnje ova vrsta razvija do pet generacija. Ovisno o toplini, razvoj jedne generacije traje 35-70 dana. Odrasle stjenice su veličine 11-15 mm, mutno-zelene boje, a krila potpuno pokrivaju zadak. Jaja odlažu u jajna legla na naličju lišća. Jedna ženka odloži do 130 jaja. Bijele su do svjetlo-žute boje, bačvastog oblika, a na njihovim vrhovima se nalaze poklopci. Prije izlaska ličinki jaja postaju ružičaste boje. Ličinke prolaze kroz pet razvojnih stadija, a prvi se stadij ne hrani.

Ličinke različitih stadija su različite boje: prvi stadij je svjetlo-žuti, drugi stadij ličinki je crne boje, a treći i četvrti stadij postaju zelenkaste boje. Štete pričinjavaju ličinke L2-L5 i odrasli oblici bušenjem biljnog tkiva i sisanjem sokova. Hrane se svim biljnim dijelovima na više od 100-ak vrsta, a posebno mladim zelenim tkivom, plodovima i sjemenom. Sisanjem sokova u biljno tkivo slinom luče toksine. Svojom ishranom smanjuju prinos i kvalitetu, a pritom mogu biti prenositelji drugih patogena.

Često se na mjestima uboda zelenih stjenica javljaju simptomi promjene boje i deformacije, a napadnute biljke usporeno rastu. Napadnuti plodovi povrća i voća gube prirodnu boju kožice, dobivaju gorak okus i tržno se ne mogu iskoristiti. Kod biljka lepirnjača (npr. grah, grašak, soja) prilikom napada na mlade mahune zelene stjenice uzrokuju smanjenje broja i težine sjemena te slabiji razvoj i otpadanje plodova. Ako se napad stjenica na povrtnjacima uoči tek prije ili tijekom berbe, moguća primjena insekticida je ograničena ili onemogućena radi pridržavanja karence.

Brojna istraživanja primjene prirodnih neprijatelja još uvijek ne navode ovu ekološki vrlo prihvatljivu metodu kao dovoljno učinkovitu protiv zelene štitaste stjenice (primjerice korištenje jajnih parazitoida – osica Trissolocus basalis). U godišnjoj strategiji kontrole zelene stjenice u povrtnjacima vrlo je važno na vrijeme uočiti i suzbijati prvu ili prezimljujuću generaciju zelene stjenice. Nažalost, registriranih i učinkovitih insekticida za suzbijanje zelene stjenice i drugih fitofagnih vrsta stjenica u našoj zemlji nema! Ipak, našim višegodišnjim pokusima potvrdili smo izvrsnu posrednu djelotvornost nekih djelatnih tvari.

Među insekticidima koji se s ograničenjima smiju koristiti u integriranoj proizvodnji povrća dobar posredni učinak na biljne stjenice pokazuju acetamiprid u pripravku Mospilan. Tijekom 2021. dobre smo postrane učinke na fito-fagne stjenice zabilježili i primjenom sulfoksaflora (Closer). Također, u literaturi se među botaničkim (biljnim) insekticidima za ekološko suzbijanje nekih fitofagnih stjenica navodi prirodni piretrin (npr. u pripravcima Abanto, Asset, Krisant, Piretro natura) i azadiraktin (NeemAzal). Ove pripravke na naše tržište stavljaju tvrtke “Pro-eco”, “Bioinput”. Međutim, njihovu biološku učinkovitost na zelenu štitastu stjenicu još trebamo istražiti.