Ljepika

2344

Ovu zeljastu biljku središnje i južne Europe često nalazimo u vegetaciji visokih zeleni, u zoni subalpskih bukovih šuma i klekovine bora krivulja, u zajednicama na staništima s izraženom količinom vlage, s hranjivim humoznim tlom na kojem se dugo zadržava snijeg.

Izvor: Wikipedia

Ljepika, siva ljepika (Adenostyles alliariae) je trajna zeljasta biljka iz porodice glavočika (Compositae) rasprostranjena na području pojedinih zemalja središnje i južne Europe. Stabljika joj je uspravna, okruglasta, s uzdužnim prugama, u donjem dijelu obično gola, u gornjem kratko pahuljasto dlakava. Podzemni dio stabljike (podanak ili rizom) je okruglastog presjeka, čvorast, vodoravan ili kos. Veliki prizemni listovi-Listovi su izrazito mekani, trokutasto-srcasti do bubrežasti, uglavnom kratko ušiljeni te vrlo neravnomjerno i grubo napiljeni. Odozgo su tamnozeleni, hrapavi i bez sjaja, a odozdo s paučinasto-pahuljičastim dlačicama, katkada potpuno goli.

Prizemni su listovi široki do 50 cm, a listovi stabljike (pretežito po 3) su na peteljci ili sjedeći. Peteljka do polovice obuhvaća stabljiku, a u donjem dijelu ima dvije uške. Cvat (inflorescencija) je rastresit, glavice su uglavnom s 3-4 cvijeta, duge 10-12 mm. Takson var. Kerneri (Adenostyles kerneri) ima 4-8 cvjetnih glavica. Ovojni listići su izduženi, tupo ušiljeni, pretežito purpurno nahukani. Plod je dug pribižno 3 mm, s dlakavom kunadrom (papusom), a dlačice na roškama služe rasprostranjenju sjemena pomoću vjetra, što je karakteristika različitih vrsta glavočika.

U vegetaciji visokih zeleni-Ljepiku često nalazimo u vegetaciji visokih zeleni, u zoni subalpskih bukovih šuma i klekovine bora krivulja, u zajednicama sveze Adenostylo-Doronicetum i dr. Potonje zajednice nalaze se na staništima s izraženom količinom vlage, s hranjivim humoznim tlom na kojem se dugo zadržava snijeg i gdje je gotovo nemoguć razvoj šumske vegetacije. Obično su to ponikve, podnožja stijena, rubovi točila i planinskih jezeraca. Ova primarna vegetacija proširila se i na sekundarna staništa nastala djelovanjem čovjeka, poput šumskih sječina, rubova šuma i paljevina. Također je nepotpuno, no nerijetko ih nalazimo u gustim populacijama u bukovo-jelovoj šumi (Abieti-Fagetum), a vrlo često i obilno u spomenutoj subalpskoj bukovoj šumi (Fagetum subalpinum).

Dolazi zajedno s vrstama iz porodica štitarki, žabnjaka i ljiljana, a najčešće s austrijskim divokozjakom, mliječem, šumskom sirištarom, oštrobridnim jedićem, planinčicom, šumskom kozlačicom te kranjskim i bosanskim ljiljanom.

U Hrvatskoj ljepiku nalazimo u pretplaninskoj bukovoj šumi s urezicom (Homogyno alpinae-Fagetum sylvaticae), zajednici u kojoj u sloju drveća dominira bukva, primije šana s gorskim javorom. Biljka čini veliki facijes (najniža fitocenološka jedinica), na mjestima dugotrajnoga ležanja snijega. Raste i u zajednici smreke s ljepikom (Adenostylo alliariae-Picetum abietis), na prijelazu gorskog u pretplaninski pojas i u pretplaninskom pojasu Velebita. Razvijena je u zaravnjenim dnima plićih ponikava i uspinje se samo u donjim, blažim padinama, u rasponu od 1200 do 1450 m. Javlja se s vrstama visokih zeleni (ljubičasti mliječ, bijeli repuh, austrijski divokozjak, uspravna pokosnica i dr.)

U našim šumama, osim sive, raste i vrsta alpska ljepika, (Adenostyles glabra; A. alpina), na točilima, u klancima, pretežito u subalpskom pojasu. Ona je niža (30-80 cm), a razlikuje se i po listovima koji su kožastiji, na rubu ravnomjernije nazubljeni, odozgo sivozeleni. Listovi stabljike su u donjem dijelu bez ušaka, a uskovaljkaste glavice duge su 10-12 cm.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.