Mali međimurski pas

Prema usmenoj predaji, više od sto godina uzgaja se na području sjeverozapadne Hrvatske, u Međimurju, kao užem području pojavljivanja.

Nalazimo ga u mnogim seoskim dvorištima kao psa čuvara i lovca na štetne glodavce. Zbog tih se karakteristika i danas sve više uzgaja na stočarskim farmama. Prema morfološkoj sistematizaciji pripada lupoidnom tipu psa, klinaste glave s trokutastim stojećim ušima. Pasminu je prepoznao gospodin Vladimir Čizmešija iz Donje Dubrave sa svojim suradnicima i to na području Donjeg Međimurja. Prvi standard izrađen je 2009. u sklopu HKS-a, a nacionalno je priznata pasmina od prosinca 2010.

Kulturno-povijesna važnost Međija povezana je s Međimurjem, gdje je bio sastavnica gotovo svih seoskih domaćinstava. Kroz povijest se mali međimurski pas susretao na mnogim seljačkim gospodarstvima.Upotrebljavali su ga kao lovca na štetne glodavce ili kao psa čuvara.Danas ga drže zbog istih namjena a pogodan je i za uzgoj u urbanoj sredini. Uz odlike dobrog čuvara, nije agresivan prema ljudima i drugim psima i životinjama. Suzdržan je prema stranim osobama. Prema vlasniku i članovima obitelji vrlo je privržen.Odličan je pomagač u funkcioniranju domaćinstva.

Najčešće se uzgaja u dvobojnoj varijanti (s raznim oblicima šara i prošaranosti dlake) te u trobojnoj varijanti. Bijelu boju treba izbjegavati kao osnovnu boju. Tolerira se zastupljenost 1/3 bijele boje. Dlaka je kratka, s vrlo kratkom čvrstom i ravnom dlakom na donjoj strani. Poddlaka je vunasta i prilično gusta. Glava je lupoidna, klinastog oblika, dok je njuška u od nosu na lubanjski dio neznatno kraća.Omjer lubanje i gubice je 10:9. Kod Međija je čelni prijelaz (stop) blago naznačen.

Tjeme je blago zaobljeno, s izraženim stražnjim dijelom lubanje koja je jednake dužine i širine. Nosni hrbat je ravan, s paralelno zaobljenim vrhom nosa, crnog ili smeđeg pigmenta. Zubalo je škarasto.Tolerira se i klještasto ali nije poželjno. Ne kažnjava se manjak do dva premolara ali ne na istoj strani zubala. Oči su bademastog oblika, tamnosmeđe boje, a kod svjetlijih primjeraka jantarne pigmentacije.Uši su srednje veličine, dužine približno 8 cm, nošene su uspravno stojeće, usađene su prilično visoko, blago usmjerene u stranu. Razmak između uški je oko 8 cm i široke su u bazi. Podlakane su kratkom dlakom. Vrat je srednje dužine, dobro je povezan s trupom.

Visoko je nošen, podlakan je dužom dlakom. Vrat je bez podgušnjaka. Greben je lijepo izražen, a leđna linija ravna. Slabine su dugačke i mišićave a sapi su srednje dužine, blago zaobljene, dok je rep srednje visoko ugrađen. Prsa su široka. Prsna kost je naznačena ispred ramenoga zgloba.Opseg prsa iznosi 44-52 cm.Trbuh je blago usukan, mišićav, oskudne dlake. Rep dopire do skočnog zgloba i nošen je sabljasto. U pokretu razdragano nošen u blagomluku iznad leđa. Prednji udovi su paralelnog stava. Ramena s nadlakticom zatvaraju pravi kut a nadlaktica s podlakticom kut od 135 stupnjeva. Ramena su dobro povezana s prsnim košem i prilično široka. Nadlaktice su usporedne i ravne, pravilnih kutova. Prednje došaplje i šape su blago iskošene i ne mekane. Blago izbočeno došaplje se tolerira ali nije poželjno. Šape su okrugle, zatvorenih prstiju, čvrste su građe, tamno pigmentirane kože na jastučićima.

Nokti su boje dlake. Stražnje noge mišićave i pravilnog stava. Kutovi stražnjih nogu srednji do blago otvoreni. Stražnje došaplje malo izbočeno prema tlu bez čaporaka. Kretanje međija je živahno, ponosnog držanja. Visina na greben za mužjake i ženke iznosi 28-33 cm. Prema FCI klasifikaciji pripada:Grupa 1 – Pastirski i ovčarski psi (osim švicarskih planinskih pasa), Sekcija 1 – Ovčarski psi. Bez radnog ispita.

Registar autohtonih pasmina pasa uRepubliciHrvatskoj vodi Hrvatski kinološki savez koji izdaje i rodovnice. Do 31. 12. 2011. godine u registar HKS-a upisane su 382 jedinke pasmine Međi. Budući da je riječ o novopriznatoj pasmini za koju je tek nedavno izrađen standard i proveden prvi upis jedinki, pasmina je rasprostranjena tek na dijelu sjeverozapadne Hrvatske i nije proširena na susjedne zemlje.

Mali međimurski pas dio je hrvatske baštine kao pas upotrebljiv u seoskom i gradskom domaćinstvu.