Sve što trebate znati o pistacijama

7524

Rod pistacija (Pistacia) obuhvaća desetak vrsta vazdazelenoga listopadnog drveća i grmlja iz porodice vonjača (Anacardiaceae), rasprostranjenih na području Sredozemlja, istočne Azije, južnoga dijela Sjedinjenih Američkih Država i Meksika.

Listovi su naizmjenični, uglavnom perasti, a cvjetovi dvodomni, s jednostavnim cvijećem, bez vjenčića, smješteni u postranim metličastim ili grozdastim cvatovima. Plod je sitna koštunica, a znakovito je da kora grana i izbojaka sadrži smolne tvari. Zanimaju nas tri vrste koje rastu u našim krajevima, od kojih su tršlja i smrdljika, kao dvije autohtone vrste, oduvijek imale značajnu biološko-ekološku funkciju na krškom području Hrvatske. Njihov prirodni areal su sunčana staništa velikih degradiranih površina, nekada vrijednih visokih šuma našeg eumediteranskog i submediteranskog prostora, od Istre do juga Dalmacije. Međutim, gospodarske i druge vrijednosti ovih vrsta nisu dovoljno vrednovane, a u šumarskoj praksi su gotovo zaboravljene.

Kao biljke sušnih staništa (kserofiti), podnose duga sušna razdoblja i visoke temperature pa su vrlo povoljne za provođenje melioracijskih mjera u šumarskoj praksi. Zbog jakoga korijenskog sustava, izrazito je njihovo protuerozijsko djelovanje. Imaju dobru izbojnu snagu iz panja te su rasprostranjene pretežito na prostorima ugroženim od požara, a korisne su za obnovu opožarenih površina. Ipak, unatoč ovim osobinama, nisu našle odgovarajuću melioracijsku primjenu u našemu šumarstvu. Povoljne biološke značajke dolaze do izražaja kod korištenja podloga za cijepljenje prave tršlje, koja je znatno poznatija jer se uzgaja radi jestivih i vrlo ukusnih plodova. Potonjoj bi trebalo posvetiti veću pozornost i uzgajati je na hrvatskom mediteranskom području.

Tršlja (Pistacia lentiscus) je vazdazeleni grm ili nisko stablo koje naraste u visinu do 5 m, sa staništem na mediteranskom području. Jedina je zimzelena biljka ovoga roda, koja raste na tome prostoru. Korijenski sustav je vrlo dobro razvijen, razgranat, te prodire izrazito duboko u skeletnu podlogu. Listovi su vazdazeleni, kožasti, parnoperasti, naizmjenični, dugi 5-10 cm, sastavljeni od 6-10 nasuprotnih ili koso nasuprotnih liski, dugih 2-4 cm i širokih 0,5-1 cm. One su sjedeće, cijeloga ruba, jajasto kopljaste do obrnuto jajaste, s tupim vrhom i klinastom osnovom. Znakovito je da protrljani listovi imaju karakterističan miris.

Cvjetovi su sitni, tamnocrveni, zbijeni u kratke klasaste cvatove u pazušcima listova, na mladim izbojcima. Biljka cvate tijekom travnja i svibnja. Plodovi su sitne kuglaste koštunice slične bobama, široke približno 5 mm, zbijene u guste nakupine. Tijekom većega dijela vegetacijskog razdoblja plodovi su crvene boje, a nakon potpunoga dozrijevanja u kasnu jesen, postaju crni. Plod sadrži jednu jajasto – okruglastu sjemenku s dosta ulja.

Kao dvodomna, entomofilna i kserofilna vrsta, tršlja je otporna na veliku sušu i jako zasjenjivanje u šumskim sastojinama, a nema posebnih zahtjeva prema tlu. Raste na plitkim i skeletnim, vapnenastim i silikatnim tlima, dobro podnosi i zaslanjena tla, a ne šteti joj ni posolica. Korisno se može upotrijebiti za podizanje zaštitnih pruga uz morsku obalu, u svrhu zaštite šumskih i poljodjelskih kultura od posolice, za ozelenjivanje ogoljeloga tla. Ova biljka ima značajnu ekološku funkciju jer štiti tlo od erozije, a posebice je korisna za učvršćivanje i zaštitu morske obale na mnogim područjima.

Može se, s obzirom na klimatske uvjete u kojima uspijeva, upotrijebiti kao podloga za cijepljenje prave tršlje. Tršlja je sastavni element makije, a dolazi i na prisojnim (sunčanim) i stjenovitim staništima eumediteranskoga područja. U Hrvatskoj se javlja u Istri, priobalju i na gotovo svim dalmatinskim otocima, a na kopnu samo južnije od Splita. Raste u sljedećim biljnim zajednicama: makiji gluhaćuše s tršljom (Pistacio- Juniperetum phoenicea), čistim šumama crnike s mirtom (Mirto – Quercetum ilicis) te u mješovitim šumama crnike i duba (Quercetum ilicis -virgilianea).

Smrdljika (Pistacia terebinthus) je listopadni grm ili nisko sredozemno drvo koje dosegne visinu do 16 m i promjer do 1 m. Doživi starost od više stotina godina. Krošnja je s tankim i gusto oblikovanim granama. Korijenski sustav je izrazito razvijen, sa sposobnošću prodiranja u pukotine vapnenačkih stijena. Listovi su naizmjenični, neparno perasti, dugi 9-16 cm, sastavljeni od 7-9 nasuprotnih ili koso nasuprotnih, gotovo sjedećih liski, dugih 3-6 i širokih 1,5-2 cm. One su jajaste do široko kopljaste, šiljastog ili tupoga vrha, s klinastom do zaobljenom i neznatno asimetričnom osnovom i cijelim rubom. Nakon što ih protrljamo, listovi imaju neugodan i oštar miris na terpentin. Nerijetko se na njima pojavljuju šiške koje nalikuju rogaču, a nastaju ubodom insekta Aphis pistacia. To su tzv. Judini rogači, bogati taninom kao i kora. Cvjetovi su sitni, zelenkasti, razvijaju se u 5-15 cm dugim, uspravnim grozdastim cvatovima. Vrijeme cvatnje je tijekom svibnja, lipnja i srpnja. Plod je jajasta ili gotovo kuglasta koštunica, veličine graška, promjera 6-8 mm, u početku zelena, zatim crvena, a nakon dozrijevanja, koncem listopada, poprima smeđu boju.

Sadrži po jednu okruglastu plosnatu sjemenku. Sirovi plodovi su jestivi, no okus im je opor, gorak, smolast i aromatičan. Stanište smrdljike je pretežito u zoni listopadnih i vazdazelenih primorskih šuma i šikara. Raste u makijama i pseudomakijama, na suhim, toplim, kamenitim i zasjenjenim mjestima. Slijedeći riječne tokove, prodire dublje u kopno, a mjestimice se pojavljuje na nadmorskim visinama i do 700 m. Ova biljka raste uglavnom na istom području kao i tršlja.

U Hrvatskoj je ima u eumediteranskom i toplijem submediteranskom području. Nalazimo je na južnim, prisojnim položajima pa i u makijama i listopadnim šumama toga klimata. Raste u sljedećim biljnim zajednicama: mješovitoj šumi crnike i crnoga jasena (Orno-Quercetum ilicis), mješovitoj šumi crnike i crnoga graba (Ostryo-Quercetum ilicis).

Više joj odgovaraju staništa na južnim, sunčanim ekspozicijama, primjerice na Vidovoj gori, na otoku Braču, gdje se penje na veće nadmorske visine (do 780 m). Nasuprot tome, sjeverne, osojne ekspozicije te gore joj manje odgovaraju i na takvim položajima pojavljuje se na manjim nadmorskim visinama (do 450 m).

Prava tršlja (Pistacia vera) je grm ili manje listopadno drvo, guste i vrlo razgranate, prozračne i kuglaste krošnje. U najpovoljnijim uvjetima može narasti do 10 m. Biljka je rasprostranjena u planinskim područjima Male Azije, Sirije i Mezopotamije, a u južnoj Europi uzgaja se u vrtovima i manjim plantažama. Korijenski sustav je vrlo razgranat, s velikom žilom srčanicom, prodire u dubinu do 7 m. Listovi su naizmjenični, neparno perasto sastavljeni od 3-5 jajastih do obrnuto jajastih liski, dugih 3-9 cm i širokih 2-7 cm. Cvjetovi su zelenkasti, bezlatični, s jednim do pet lapova, oblikuju malene metličaste cvatove. Cvate prije listanja, koncem ožujka ili početkom travnja. Plod je jajasta koštunica, zelene do crvenkaste boje, duga oko 2 cm i široka približno 1 cm, s naboranim vanjskim dijelom. Dozrijeva u drugoj polovici srpnja i traje sve do kraja kolovoza. Sjemenka je mirisna i jestiva, ukusna, hranjiva i delikatesna, bogata masnim uljem (oko 50 %), slična sjemenki badema. U trgovini sjemenke dolaze pod nazivom pistacije.

Ova biljka može uspijevati na izrazito suhim tlima, otporna je na niže temperature te se može unositi i izvan tipičnog eumediteranskog područja. Zbog jestivih plodova, uzgaja se već duže vrijeme na mediteranskom području kao voćkarica, a pretpostavka je da se može uzgajati i u Hrvatskoj. S maslinom i vinovom lozom ubrajamo je u najstarije mediteranske kulture. Svojim izgledom privlači pozornost pa je i vrijedna ukrasna biljka. Doživi starost veću od 100 godina. Dvodomna je vrsta i rijetko u nas nalazimo stabla s muškim i sa ženskim cvjetovima. Primjerci biljaka i njihovi zreli plodovi ukazuju na to da se na kršu hrvatskoga Sredozemlja može uzgajati prava tršlja. Zbog jakoga korijenskog sustava, nije pogodna za presađivanje pa se preporučuje sjetva sjemenom izravno na teren. Kod plantažnog uzgoja razmnožava se cijepljenjem.

4 Komentari

  1. Plod je opisan s recenicom ” Plod je jajasta ili gotovo kuglasta koštunica, veličine graška, promjera 6-8 mm”.
    Kod nas u Bilicama je smrdljika ili trslja (nisam siguran koja je) dosta rasirena.
    S plodom imam problem.
    Plod je u clanku opisan s recenicom ” Plod je jajasta ili gotovo kuglasta koštunica, veličine graška, promjera 6-8 mm”.
    Plodovi na grmovima, koje sam ja promatrao (27.08.2018.) su veliki oko 10-15 cm na 2 do 4 cm, slicni su rogacu i zute su boje. Mozda ce se boja kasnije promjeniti. Na zalost ne mogu dodati sliku kao privjesak, ali sam na Googe-u nasao slicne fotografije na pr. na linku
    https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/19/Baizongia_pistaciae_-_Galls_on_Pistacia_terebinthus_%282005-08%29.jpg/1000px-Baizongia_pistaciae_-_Galls_on_Pistacia_terebinthus_%282005-08%29.jpg “.

    Zahvaljujem se unaprijed za odgovarajuce objasnjenje
    Stanislav

    • “Nerijetko se na njima pojavljuju šiške koje nalikuju rogaču, a nastaju ubodom insekta Aphis pistacia. To su tzv. Judini rogači, bogati taninom kao i kora”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.