Vrsta i sastav tla u povrtlarstvu

Ako smo se odlučili baviti proizvodnjom povrća, cilj nam je zasigurno uspješna i profitabilna proizvodnja sa kvalitetnim proizvodima koji će zadovoljiti potrošače povrća.

Za povrćarsku je proizvodnju potrebno izabrati najkvalitetnija tla s obzirom na mehanički, kemijski i biološki sastav, a to imaju samo ‘vrtna tla’. Budući da je, nažalost, takvih poljoprivrednih površina malo, treba ih prilagoditi i/ili stvoriti, a to se najčešće može postići gnojidbom organskim i mineralnim gnojivima, uz naravno odgovarajuće ostale agrotehničke mjere. Najpovoljnija tla za uzgoj povrća su ilovasta tla, upravo iz razloga što imaju najbolji omjer makro i mikropora. Ako je tlo na kojem se namjerava osnovati povrtnjak teško glinasto, potrebno je popraviti njegovu strukturu dodavanjem pijeska i organskog gnojiva koje treba obradom unijeti u tlo. Na manjim površinama najjednostavnija je obrada tla motokultivatorima. Mjera koju je svakako korisno provesti je provjera kiselosti tla. Ako je tlo prekiselo (ili isto tako prelužnato) biljkama će biti onemogućeno preuzimanje hranjivih tvari iz tla. Na tržištu postoje pH metri kojima se lako utvrđuje kiselost tla. Idealna pH vrijednost za većinu povrtnih kultura iznosi 6,5.

PH vrijednost utječe na uspješnu proizvodnju povrća, kvalitetu plodova i prinos. Dostupnost hranjiva u tlu ovisi o pH vrijednosti, dok pH vrijednost u tlu ovisi o sadržaju kalcija, strukturi tla i sadržaju humusa. Svaka povrtna kultura drukčije reagira na pH vrijednosti tla.

Preporuke PH vrijednosti tla za pojedine povrtne kulture:

1. rajčica, patlidžan, peršin – 5,5 – 7,2
2. lubenica, tikvica, grašak, grah, mahuna, celer, mrkva – 5,5 – 6,5
3. kelj, kelj pupčar, kupus, špinat, cikla – 6,0 – 6,5
4. paprika, krastavac, luk – 6,0 – 7,0
5. cvjetača, poriluk, dinja, salata – 6,5 – 7,0

Za uspješan rast i razvoj svih biljaka, pa tako i povrća, potrebna je osim najbitnijih elemenata za odvijanje fotosinteze – kisika, ugljik dioksida i vode, dovoljna količina lakodostupnih hraniva u cijelom razdoblju vegetacije.

Tlo je vrlo kompleksan dinamični sustav u kojem mnogo čimbenika djeluje na biljku, ali i sama biljka djeluje na te čimbenike. Na pristupačnost hraniva za biljku uvelike utječu fizikalna svojstva tla (tekstura i struktura), kemijska svojstava tla (pH – kiselost tla i salinitet – opterećeopterećenost tla solima), količina organske tvari u tlu (humusa).

Nedostatak biljnih hraniva, pored nedostatka vode i neodgovarajućeg pH tla, najčešći je limitirajući čimbenik u proizvodnji povrća, pa stoga kontroli plodnosti tla pripada osobito važno mjesto. Samo tako je moguć kvalitetan uzgoj povrćarskih kultura, jer će se utvrđene količine hraniva u tlu uskladiti s potrebama biljaka, a plan gnojidbe prilagoditi datim prilikama. U makroelemente ubrajaju se dušik (N), fosfor (P), kalij (K), kalcij (Ca) magnezij (Mg) i sumpor, a u mikroelemente željezo (Fe), mangan (Mn), cink (Zn), bakar (Cu), molibden (Mo) i bor (B). Većina tih hraniva nalazi se u tlu ili u susptratu u kojem raste korijen biljke, a ako ih nedostaje, može ih se osigurati dodavanjem u tlo gnojidbom. Također, dio se hraniva može osigurati i prskanjem izravno na zelene dijelove biljke mjerom koju nazivamo folijarna gnojidba.

Površine za proizvodnju povrća trebale bi biti bez depresija, ravne do blago nagnute. Na površinama većeg nagiba moguće su erozije tla nakon jačih prirodnih oborina, pa ih u proizvodnji povrća treba izbjegavati.