Magrovina ili Rožeta

Podrijetlo je nepoznato iako se smatra autohtonom sortom otoka Cresa. U prošlosti je Magrovina bila raširena po svim Kvarnerskim otocima te po unutrašnjosti Istre.

Tako je 1951. godine na otoku Cresu od ukupno 2 182 400 trsova crnih sorata bilo 20 posto, među kojima je najzastupljenija bila Magrovina (70%) (Vitolović, 1960). Danas je Magrovinu moguće naći kao pojedinačne trsove u starim nasadima otoka Cresa, često u konsocijaciji s maslinama i drugim voćnim vrstama te u podregiji Istra.

Vrh mladice je otvoren, zelen te slabo paučinasto dlakav. Mladi listići su sjajni, brončani, na naličju rijetko paučinasto dlakavi. Odrasli list je klinast i trodijelan, s otvorenim sinusom peteljke u obliku slova U. Lice je glatko, tamnozeleno, a naličje je golo ili slabo dlakavo. Peteljka lista je crvenkasta kao i glavne žile do prvoga grananja. Cvijet je morfološki i funkcionalno hermafroditan.

Zreli grozd je mali do srednji te najčešće cilindričan bez krilaca. Bobice su crvenomodre boje, srednje veličine i ovalnog oblika. Dozrijeva krajem II. i pocetkom III. razdoblja. Srednje je bujna sorta. Nije naročito osjetljiva na gljivične bolesti.

Sorta ima srednji generativni potencijal, a prinosi su srednji do visoki. Sorta se odlikuje osrednjim sadržajem šećera, a osrednje je i ukupne kiselosti.

Na Cresu i Lošinju proizvodila su se crna vina od Magrovine, Sušćana, Plavine i Rušljina (Jelaska, 1955). Davala je opora, tamnocrvena vina pogodna za kupažiranje s drugim sortama. Nakupljala je relativno nizak sadržaj ukupnih kiselina. Sorta je bila redovite i sigurne rodnosti te se uglavnom uzgajala na račvastom uzgojnom sustavu. Od ove se sorte rijetko proizvodilo sortno vino, a grožđe se bralo zajedno s drugim sortama. Sorta se danas ne uzgaja komercijalno te nema iskustava s njezinim uzgojem i kakvoćom u suvremenom uzgoju.