Sadnja đurđica

Đurđica je zeljasta višegodišnja biljka koja raste samoniklo na livadama i rubovima šuma ili, ako se uzgaja, u cvjetnim gredicama. Korijen je bijele boje i razgranat te se iznad tla pretvara u podanak bijele boje iz kojeg dalje raste zelena, mesnata i uspravna stabljika. Listovi rastu iz duguljaste stapke i najčešće su raspoređeni od 1 do 3 na svakoj. Zelene su boje te dugi, ušiljeni i glatki.

Posaditi đurđicu je tako jednostavno da ju možete uzgojiti iz jednog primjerka kojeg pronađete u šumi ili na livadi. U nastavku donosimo još neke savjete kako bi uzgoj bio uspješan.

Đurđice je najbolje saditi u kasnu jesen kako bi se tijekom zime prilagodile području i nastavile rasti u proljeće. Ako se sadi u proljeće, postoji mogućnost da se tijekom visokih ljetnih temperatura posuši ili oslabi te ne prezimi.

Đurđice se cijepe s drugim vrstama sličnih karakteristika kako bi se razvile druge boje cvjetova ili listova. Cijepljenje traži posebne uvjete i kontroliran rast, pa se najčešće obavlja u rasadnicima ili kod uzgajivača. Ipak, najčešći način za dobivanja šara na listovima ili druge boje cvjetova je ubrizgavanje virusa koji mijenjaju boju.

Sjetva đurđica prilično je rijedak način razmnožavanja i uzgoja, ali ne i nemoguć. Sjeme se uzima iz potpuno zrele bobe te se može ostaviti nekoliko sati u toploj vodi kako bi sjemenke isplutale. Važno je ne dirati bobu i vodu u kojoj je bila namočena golim rukama jer je iznimno otrovna. Zrele sjemenke su smeđe boje i siju se u rahlu zemlju tijekom proljeća. Mogu se posijati i direktno u tlo. Velike su klijavosti i brzo prokliju, jedino ih je važno redovito zalijevati i zemlju održavati vlažnom. Iako biljka relativno brzo proklija, neće cvjetati još nekoliko godina.

Najbrži način za doći do cvijeta je posaditi zrelu sadnicu s razgranatim korijenjem. Sadnica se sadi dijeljenjem u jesen kako bi se biljka primila u zemlju. Najbolje ju je posaditi u rahlu zemlju te pokriti malčem ili lišćem kako bi ju se zaštitilo od smrzavanja.