Iskorištavanje gnojnice u prihrani zemljišta

1204

Gnojnica je u najvećoj mjeri zapravo urin koji potječe od krutih dijelova gnoja za vrijeme njegova skladištenja, odnosno već u štali.

gnoj

Međutim, gnojnica ponekad sadrži manje količine vode koja potječe od pranja staje. Predstavlja vrlo važno gnojivo, jer trećina i više dušika i kalija koje životinje izluče iz svog organizma nalaze se upravo u mokraći. Prema tome, gnojnica je dušično-kalijsko gnojivo. Većina je hranjiva u gnojnici u lako topljivom i biljci brzo pristupačnom obliku. Dakle, ne smije se dozvoliti da gnojnica iz staja ili gnojišta otječe po dvorištu oko staje (gospodarski neisplativo i ekološki nedopustivo), već sistemom kanala u odgovarajuće sabiralište (jamu). Tamo se kao i gnojovka obrađuje, fermentira i cisternama prevozi na polja.

Značajke gnoja životinjskog podrijetla ovise o količini ekskremenata životinje (vrsta, veličina, dob), režimu hranidbe (suha ili vlažna krma), načinu sakupljanja (mogućnosti odvajanja pojedinih frakcija), načinu dozrijevanja gnoja (nastali gubitci hranjivih tvari), vrsti staje, količini stelje, dodanoj vodi te starosti i stanju gnoja u trenutku analize. Goveđi gnoj ima mnogo vode i teško se zagrijava. Sadrži i sluzave tvari koje povećavaju koheziju čestica. Mikrobiološka svojstva nisu mu intenzivna, iako svaki gram sadrži milijune bakterija. Goveđi gnoj djeluje sporo i naziva se ,,hladnim“ gnojem.

Konjski gnoj je znatno siromašniji vodom i ima velik kapacitet za zrak. Naziva se toplim gnojem, te brzo djeluje, pa je osobito prikladan za hladna i teška tla. Ovčji gnoj ima povoljna fizikalna svojstva. Čestice nisu jako dispergirane i kapacitet za zrak je povoljan. Odlikuje se bogatstvom dušika, a vode sadrži malo u odnosu na gnoj drugih vrsta domaćih životinja. Mikroflorom je bogatiji od ostalih vrsta, pa je zato i vredniji.

Svinjski gnoj ima dosta povoljnu strukturu koja mnogo ovisi o vrsti ishrane. Kod pretežne ishrane voluminoznom krmom struktura mu je loša. To je ,,hladan“ gnoj, teško se mineralizira i male je mikrobiološke aktivnosti, pa se preporuča prije svega za lagana tla.

Gnoj peradi bogatiji je hranivima nego ostale vrste gnoja i smatra se koncentriranim gnojem. Navedene značajke imaju svoju važnost u gnojidbi, jer pojedina gnojiva imaju različit stupanj oslobađanja hraniva biljci. Tako gnojiva poput kokošjeg gnoja već u roku od nekoliko mjeseci oslobode oko 60-95 posto ukupnih hraniva, dok goveđi gnoj u prvoj godini oslobodi tek oko 45 posto hraniva. Prema tome, što je brzina oslobađanja hraniva iz gnoja veća, to je njegova gnojidbena vrijednost kratkoročnog značenja. Osim toga poznato je da gnojiva utječu na izgradnju humusa, pri čemu ona koja lako podliježu razgradnji brzo opskrbljuju biljke hranivima, ali ne pridonose izgradnji humusa. Nasuprot ovima, gnojiva koja se sporo razgrađuju pružaju duže biljkama hraniva, te pridonose izgradnji humusa omogućujući dugoročnu plodnost.

Pritom je goveđi gnoj pomiješan s pšeničnom slamom oduvijek smatran najuravnoteženijim gnojem, jer biljke umjereno duže opskrbljuju hranivima te pridonosi izgradnji trajnog humusa. Sažimajući rečeno, može se zaključiti da je sa stajališta opskrbe hranivima bolje obaviti gnojidbu gnojivima koji se brzo razgrađuju, dok je sa stanovišta dugotrajnije plodnosti tla bolje gnojiti gnojivima koja pridonose stvaranju stabilnog humusa. Stoga je od izuzetne važnosti da se na gospodarstvu skuplja, kako kruti (sporije razgradljivi), tako i tekući gnoj (brzo razgradljivi), kako bi se postigla ravnoteža između trenutačne opskrbljenosti hranivima i dugotrajne plodnosti tla.

Potrebna količina gnoja po jedinici površine ovisi o mnogo faktora, primjerice teksturi tla, dubini obrade, plodoredu, vrsti usjeva, tipu tla i zalihama hraniva u tlu. U praksu se općenito smatra da je količina od 10 do 20 t/ha krutog gnojiva slaba gnojidba, 20 do 30 t/ha osrednja, 30 – 40 t/ha jaka, 40-50 t/ha i više vrlo jaka. Kao normativ gnojidbe krutim gnojem u praksi se smatra količina od 30 t/ha. Obično se koristi za gnojidbu obradivih površina za ratarske kulture, prvenstveno biljke koje zahtijevaju jaču gnojidbu (kukuruz, krumpir, ozima pšenica i dr.). Kruti gnoj se mora po obradivoj površini razbacati što jednoličnije. Ako gnoj ostaje u hrpicama ili je razbacan, ali nije zaoran, dolazi do velikih gubitaka hraniva u količini i do 80 posto. Dubina zaoravanja krutog gnoja ovisi o nekoliko čimbenika: količini gnoja, vrsti tla, klimi i dr., a kreće se između 10-35 cm.

Ako je količina gnoja veća, treba biti i veća dubina zaoravanja. Na laganom tlu, gnoj se zaorava pliće zbog opasnosti od ispiranja hraniva. Na teškom tlu gnoj se ne smije zaorati preduboko, jer su na većoj dubini uvjeti za razgradnju gnoja slabiji. Vrijeme zaoravanja gnoja ovisi o klimatskim prilikama pojedinog područja. Općenito se može reći da je u humidnim klimatima povoljnije gnoj zaorati u proljeće, a u aridnim u jesen, jer su u humidnim područjima ispiranja hraniva tijekom zime iz stajskog gnoja veća.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.