Pošip bijeli

Iako su o podrijetlu ove sorte dugo postojale dvije hipoteze: jedna da je autohtona korculanska sorta jer se izvan otoka Korčule nije ni uzgajala, a druga da je donesena vjerojatno morskim putem.

Primjenom molekularnih markera dokazano je da je Pošip potomak Bratkovine bijele i Zlatarice blatske (Piljac i sur., 2002). Buduci da su obje te sorte rasprostranjene isključivo na otoku Korculi, to dokazuje autohtonost Pošipa bijelog. Time je najvjerojatnije potvrđena i prica starih korčulanskih vinogradara kako je „Tomašić Marin sijekući šumu u kanjonu «Stiniva» pronašao samoniklu lozu, koja ga je zainteresirala radi svog neobičnog okusa i arome.

Zato je porezao njene mladice i zasadio u svoj obližnji posjed na predjelu Punta Sutvara. Kroz određeni broj godina množio je trsove u svom i drugim vinogradima ovog kraja. Samo ime Pošip dao je sorti njegov pronalazač radi oblika bobice koja je šiljasta i liči na «šip», tj. vrh od krampa ili mašklina: poput šipa – Pošip“ (Vojvodic, 1992)

Najviše ga ima na otoku Korčuli, Carskom i Smokvičkom polju, gdje je zaštićeno nekoliko vina. Sporadično se nalazi na susjednim otocima te priobalju, a u posljednje vrijeme pokazuje tendenciju širenja i u druga dalmatinska vinogorja. Uzgaja se na ukupno 290,10 ha (APPRRR, 2013) i danas je jedna od najpoznatijih bijelih sorata Dalmacije.

Osjetljiva je na sušu i prekomjernu vlagu u tlu. Zbog jakog vjetra može doći do šteta, opadanja bobica i dijelova grozda. Rodnost je vrlo dobra kao i prinosi (obicno 10-15 t/ha). Koncentracija šećera je visoka (18–22°B), a kiselost je najčešće
zadovoljavajuća, varira od 5 do 7 g/l u moštu.

Sve do prije 50-ak godina Pošip bijeli se smatrao tek sporednom, lokalno važnom sortom. Razlog je tome vjerojatno činjenica da se radi o relativno mladoj sorti koja se širila isključivo po matičnom otoku. Od početaka njezina uzgoja kakvoća joj nije bila upitna, no tek je u posljednje vrijeme prepoznata i šire. Mnoge dobre karakteristike (visok rodni potencijal, rano dozrijevanje, visoka kakvoća mošta i vina) omogućuju ovoj sorti širenje i u okolinski drugačija područja. Vina su obično jaka, puna, zelenožute do žute boje.

Sortna aroma je pogodna za prosušivanje te dobivanje tradicionalnih desertnih vina, po kojima je ova sorta prije stotinjak godina bila vrlo poznata. Osim toga, ova fenološka i morfološka svojstva, uz jajoliku bobicu i lijep okus, čine je atraktivnom i pogodnom za potrošnju u svježem stanju, a kao zobatica se koristila na Korčuli (Bulic, 1949). Populacija Pošipa bijelog danas je
velika i stabilna.