Vrijednost korištenja masti u terapiji kroničnih bolesti

Američka klinika Mayo poznata je po razvoju dijetetskih preporuka za najrazličitije bolesti. Na ovoj je klinici Dr. Russell Wilder 1920. prvi pokušao liječiti dijabetes tipa 1 keto-dijetom. Dijabetes tipa 1 obično se javlja nakon infektivne bolesti koja kulminira autoimunim napadom na endokrine stanice gušterače – Langeharsove otočiće – i gubitkom sposobnosti sinteze inzulina.

Nedostatak inzulina poguban je ne samo za čovjeka već za praktično sve životinjske organizme. Naime, većina tjelesnih stanica preferira šećer glukozu kao osnovni izvor energije dok je za stanice mozga ovo prioritetno gorivo. Inzulin se luči neposredno nakon obroka, odnosno neposredno nakon osjeta slatkoće na jeziku i s početkom reapsorpcije šećera iz probavnog trakta, a omogućava ulazak glukoze iz krvotoka u tjelesne stanice. Primarna svrha inzulina je skladištenje šećera. U nedostatku inzulina tjelesnim stanicama kao gorivo preostaju masti i proteini pa bolesnik počne naglo mršaviti i gubiti masnu masu.

Od dijabetesa tipa1, u pravilu, oboljevaju djeca. Početkom dvadesetog stoljeća prognoza ove bolesti bila je fatalna. Dr. Russell Wilder, u očajničkom pokušaju da spasi djevojčicu Bessie iskušao je 12 različitih dijeta i konačno se zaustavio na dijeti koja je sadržavala 90% masti, 6% proteina i 4% ugljikohidrata. Njegova logika je bila da kad tijelo više nema inzulin i nemože koristiti glukozu iz hrane – još uvijek može preživjeti zahvaljujući mastima (18). Ova se logika pokazala točnom, ali nije zaživjela kao terapija jer je već naredne godine otkriven inzulin koji se počeo upotrebljavati kao lijek. Upotreba inzulina omogućila je regulaciju šećera u krvi bez drastičnog mijenjanja dijete što je i djeci i roditeljima bilo lakše za održavati.

Keto-dijeta nije posve zaboravljena u narednih dvadeset godina. Testirana je na sljedećoj grupi bolesti za koje nije postojalo lijek – epilepsijama. Opet su pacijenti bili djeca, a u ovom slučaju je glukoza bila gorivo za njihove opetovane epileptičke napade (19). Dijeta se primjenjivala do 1938. kada su se pojavili prvi antiepileptici. Od tada je pala u zaborav. U javnosti i medicinskim krugovima o njoj se ponovno počelo govoriti nakon što je Holywoodski producent Jim Abrahams 1997. snimio film ‘…First do not Harm’. U autobiografskoj drami opisuje se potrage za učinkovitom anti-epileptičkom terapijom za dječaka Charliea koje ne odgovara na terapiju lijekovima. Liječnik dr. Freeman iz bolnice Johns Hopkins prihvaća ga u studiju koja provjerava učinkovitost ketogene dijete u smirivanju epileptičkih napad i uspijeva ga posve izliječiti (20). Danas liječnici znaju za anti-epileptički učinak ketogene dijete, ali terapija lijekovima je lakša za primjenu i zato učestalija. Unatoč tome, ketogena dijeta je iskušana u bolestima kao što su migrena, depresija i traume mozga pa čak i Alzheimerova bolest (21).

Treći medicinski fenomen u kojemu ketogena dijeta s visokim udjelom masti može pomoći su tumori. U dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća njemački znanstvenik Otto Warburg i njegovi suradnici primijetili su kako tumorske stanice troše više glukoze od okolnog zdravog tkiva. Ovo je nazvano ‘Warburgovim efektom’. Brzi rast tumora izgladnjuje ostale tjelesne stanice pacijenta i mijenja imunološki odgovor na tumor. Pokušaji uskraćivanja glukoze tumoru uz pomoć ketogene dijete intenzivno se istražuju i daju prve, još uvijek heterogene rezultate (22).

Suvremena medicina suočena je sa stalnim porastom autoimunih bolesti (23)koji se pripisuje okolišnim čimbenicima kao što su zagađenje, veliki broj novih kemijskih proizvoda u sredstvima za higijenu i brojni aditivi u hrani. Porastu autoimunih bolesti dodatno doprinose stres i različite infekcije među koje se, od nedavno, uvrstila infekcija respiratornim virusom SARS-CoV-2. U razvoju bolesti igra ulogu promijenjena crijevna flora i hrana bogata šećerima. Naprotiv, produkti razgradnje masti, djeluju povoljno na utišavanje autoimunog odgovora. Moderne dijete za autoimune bolesti preporučaju između ostalog ketogenu dijetu (24) organski proizvedeno meso, povrće s malim udjelom ugljkohidrata i fermentiranu hranu.