Proljeće, pelud i alergije

Proljeće je karakteristično i po vrlo intenzivnome cvjetanju većine biljaka. Neke biljke imaju velike i intenzivno obojene cvjetove (magnolije, kamelije, tulipanovac, ruže i dr.), druge imaju sitnije i obojene cvjetove (ljubice, šafrani, jaglaci, trešnje, šljive, jabuke i dr.), a postoje biljke koje imaju neugledne cvjetove koje narod niti ne smatra cvjetovima (četinjače, breze, lijeske, hrastovi, orasi, brijestovi, grabovi, trave i dr.).

Cvjetovi nose rasplodne organe (tučkove i prašnike). Prašnici proizvode peludna zrnca (polen) koje raznosi vjetar (anemofilija, anemogamija) ili kukci (entomofilija, entomogamija). Biljke koje se oprašuju pomoću kukaca proizvode znatno manje peluda od biljaka koje se oprašuju vjetrom. Upravo ta velika količina peluda koja se u proljeće nalazi u zraku današnjoj civilizaciji predstavlja veliki problem, jer je sve veći broj ljudi alergičan na pelud raznih biljnih vrsta. Alergene vrste biljaka su vrste čiji pelud (polen) izaziva različite alergijske reakcije kod ljudi. Alergijske reakcije ljudskoga imunološkog sustava na različite vrste alergena u stalnom su porastu i među najraširenijim su bolestima današnjice. Gotovo svaka treća osoba boluje od povremene ili stalne alergije, a svaka deseta ima simptome peludske hunjavice. Alergijska reakcija na pelud, stručno nazvana polinoza, najbolje se opisuje terminom hunjavica, jer doista ima sve njezine simptome (curenje nosa, kihanje, žuljanje i suzenje očiju), ali za razliku od obične hunjavice koju uzrokuju mikroorganizmi, peludnoj hunjavici uzročnik su peludna zrnca koja proizvode biljke.

U medijima se sve češće prate pojedine alergogene biljke, vrijeme njihovoga cvjetanja (peludni kalendar) te mjere zaštite i obrane od velike količine peluda u zraku. Pojedine biljne vrste vrlo se ozbiljno optužuju za posljedice koje izazivaju, jer vrijeme njihovoga cvjetanja izaziva pravu epidemiju neugodnih simptoma. Naravno da biljke za to nisu krive. One samo obavljaju svoju prirodnu funkciju oprašivanja i razmnožavanja, kako su to činile i prije pojave čovjeka na Zemlji. Znanstvena dostignuća upućuju na to da su čovjek i suvremeni način života zapravo to što se mijenja. Naime, pod utjecajem sve veće količine stresa koji život današnjice nezaustavljivo nameće, mijenja se i čovjekov imunološki sustav koji sve češće reagira alergijskim reakcijama, čak i onda kada za to nema biološke potrebe kao što je to u slučaju alergijske reakcije na pelud.

Peludno zrnce je vrlo sitni, odvojivi i prijenosni biljni organ s muškim genetskim naslijeđem. Najčešće je kuglastoga ili ovalnoga oblika. Veličina peludnoga zrnca varira od 2 μm (npr. u potočnica) do 250 μm u nekih sljezovki ili tikava. Peludno zrnce se sastoji od unutrašnjega živog sadržaja i vanjskoga omotača. Vanjski omotač zrnca čine dva glavna sloja: unutarnji (intin) koji je sastavljen od pektina i nešto celuloze, nije naročito otporan i prilično je propusan, a vanjski (eksin) sastoji se od sporopeludina, tvari koja je nepropusna i kemijski izuzetno otporna. Eksin štiti peludno zrnce i njegov sadržaj od opasnosti z okoline za vrijeme njegova, često dalekoga, putovanja do sjemenoga zametka s jajnom stanicom neke istovrsne biljke. Eksin predstavlja osobnu, odnosno identifikacijsku iskaznicu pojedinoga peludnog zrnca, jer je kod svake biljne vrste njezina površina specifično oblikovana – s brazdama, porama ili izbočinama tipičnim za tu biljku ili biljnu skupinu, što pomaže da, i onda kada nemamo biljku u blizini, s većom ili manjom preciznošću odredimo o čijem je peludu riječ.

Kolika je kemijska otpornost eksina svjedoči i činjenica da te ovojnice peludnih zrnaca sačuvanih struktura nalazimo i u talogu bivših jezera, močvara i tresetišta nekoliko metara duboko u tlu, u slojevima starim nekoliko tisuća godina. Tako prema sačuvanom eksinu peludnih zrnaca zaključujemo u kojem su geološkom razdoblju prevladavale pojedine biljne vrste, a znajući njihove klimatske zahtjeve, u grubo znamo i klimu pojedinih povijesnih razdoblja. Eksin ipak ne pokriva intin potpuno, jer bi se tako onemogućilo oplođivanje i razmnožavanje biljaka. Tako na eksinu postoje otvori ili tanja mjesta u obliku izduženih brazda ili okruglih pora kroz koje iz peludnoga zrnca putuje jezgra s muškim nasljednim materijalom do sjemenoga zametka (ženskoga nasljednog materijala) drugoga cvijeta ili druge biljke. Dakle, kada peludno zrnce dođe u vlažnu sredinu, bila to njuška tučka druge biljke ili sluznica našega dišnoga sustava, ono otpušta niz kemijskih spojeva. Kod nekih biljnih vrsta, srećom ne svih, među tim spojevima se nalaze i oni (uglavnom glikoprotetidi) koji u nekih ljudi izazivaju slabiju ili jaču alergijsku reakciju. Takvih se alergogenih spojeva u peludnom zrncu obično nalazi nekoliko, a novi se stalno otkrivaju. Tako su npr. u peludu partizanke ili ambrozije (Ambrosia artemisiifolia L.), vrste čiji je pelud poznati alergen, 1925. godine nađena dva alergogena spoja, 1954. bilo ih je poznato već 11, a 1981. godine čak 52.

Neki među njima su izuzetno jaki pa je za pojavu alergije na ambroziju katkad dovoljno i samo 20 – 30 njezinih peludnih zrnaca u 1 m3 zraka. Drugi je takav primjer trava klupčasta oštrica (Dactylis glomerata L.), čiji pelud također sadrži 30-ak alergena. Da bi pojedina biljna vrsta postala alergogena, mora ispuniti tri bitna uvjeta:

1. Mora se oprašivati vjetrom Biljke koje se oprašuju vjetrom su takozvane anemofilne biljke. Njihovu pelud vjetar raznosi kilometrima pa čak i nekoliko stotina kilometara daleko i podiže u visinu jer je vrlo suh i sitan (30 – 35 μm) pa je samim tim i lagan. Pelud nekih biljnih vrsta (četinjača) ima dodatne mjehuriće za učinkovitije letenje. Biljke koje se oprašuju pomoću kukaca (entomofilne biljke) znatno rjeđe izazivaju polinoze, jer njihov pelud ima ljepljivu površinu eksina, pa teže leti zrakom.

2. Mora proizvoditi pelud u velikim količinama To se događa zbog toga što je kod tih biljnih vrsta oprašivanje stvar slučaja. Naime, pelud mora slučajno pogoditi tučak jajne stanice druge biljke da bi došlo do oprašivanja. Entomofilne biljke proizvode nje količine peluda jer se kod njih pelud kukcima prenosi puno preciznije pa samim time i puno učinkovitije te ga je manje i potrebno.

3. Pelud mora imati alergogene osobine U strukturi peludnoga zrnca moraju postojati alergogeni spojevi koji će u doticaju sa sluznicom izazvati alergijsku reakciju. To je svakako najvažniji uvjet da bi jedna biljna vrsta postala alergogena. Polinoze su u biti sezonske bolesti koje nastaju u vrijeme cvjetanja alergogenih biljaka. Najčešće počinju u rano proljeće, a završavaju u jesen. Svakako je važno istaknuti i meteorološke prilike, jer veća kišna razdoblja smanjuju širenje i koncentraciju peluda u zraku.

Polinoze počinju u rano proljeće cvjetanjem anemofilnih vrsta drveća i grmova, među kojima je u nas prva lijeska (Corylus avellana L.), a slijede ju crna joha (Alnus glutinosa /L./ Gaertn.), vrbe (Salix sp.) i brijestovi (Ulmus sp.). Kasnije u proljeće alergiju izazivaju obična breza (Betula pendula Roth), obična bukva (Fagus sylvatica L.), javori (Acer sp.) i hrastovi (Quercus sp.). Lijeska i breza na osobito su lošem glasu. Ako je toplija godina, u isto vrijeme komplikacije može povećati i livadno bilje, primjerice sveprisutni maslačak (Taraxacum officinale agg. F. H. Wigg.). Prave trave, među kojima su najpoznatiji alergogeni već spomenuta klupčasta oštrica, livadna mačica (Phleum pratense L.), medunika (Holcus lanatus L.), rosulje (Agrostis sp.), ljuljevi (Lolium sp.), vlasulje (Festuca sp.) i dr. (uključivo žitarice), počinju cvjetati uglavnom od svibnja, maksimum cvjetanja im je u prvom dijelu ljeta (lipanj, srpanj), ali većina ih manjim intenzitetom cvjeta sve do kraja rujna. Ljetni i kasnoljetni alergeni uglavnom su peludi raznih zeljastih dvosupnica poput ambrozije, alergeno zloćudnoga došljaka iz Amerike koji se već desetljećima širi Hrvatskom, zatim razne lobode (Chenopodium sp.), kiselice (Rumex sp.), šćirevi (Amaranthus sp.), trpuci (Plantago sp.), crni pelin (Artemisia vulgaris) i druge. Može se zaključiti kako u kontinentalnom dijelu Hrvatske postoje tri maksimuma koncentracije peluda u zraku: ranoproljetni – anemofilno drveće i grmovi, ranoljetni – uglavnom trave te ljetno-jesenski – uglavnom zeljaste dvosupnice. Posljednju skupinu bilja liječnici ne s pravom nazivaju “korovi”, što nije striktno botanički, nego više poljodjelski pojam vezan uz uzgoj i zapravo znači “došljaka” u kulturi, krivu biljku na krivom mjestu kod uzgoja, bez obzira na to o kojoj je vrsti riječ.

Kalendari cvjetanja dragocjena su pomoć liječnicima i pacijentima koji boluju od peludne hunjavice jer im daju orijentaciju za provođenje terapije i samopomoći. No, problem je što se ne može potpuno precizno izraditi, jer promjenom klimatskih i meteoroloških uvjeta pojedinoga područja može znatno varirati. Naravno, ovisi i o prisutnosti različite vegetacije pojedinoga područja pa su tako u mediteranskom području alergeni druge vrste nego u kontinentalnom dijelu, a razlikuje se i vrijeme cvjetanja pojedinih biljnih vrsta. Fenologija je posebna grana botanike koja se bavi praćenjem razvojnih faza biljaka i izradom peludnoga kalendara. Da bi se osobama koje pate od peludne hunjavice pomoglo u razdoblju cvjetanja alergogenih biljaka i povećane količine peluda u zraku, u svijetu se suradnjom botanike, meteorologije i alergologije u sezoni peluda rade redoviti informativni bilteni koji mnogim alergičarima olakšavaju prolaz kroz to razdoblje. U nas je prije nekoliko godina započet sličan trend praćenja dnevne alergološke prognoze, koja uz pojačane mjere samozaštite može znatno pomoći pacijentima u borbi protiv neugodnih, a ponekad i vrlo dugotrajnih simptoma peludne hunjavice.