Dobričić, stara dalmatinska sorta

Dobričić je vrlo slabo rasprostranjena te ju nalazimo najviše na otoku Šolti, ponešto na otoku Čiovu, a vrlo ju rijetko nalazimo na Braču i susjednom priobalju (područje od Splita do Trogira).

Nalazimo je najviše u starim nasadima, zajedno sa drugim sortama, te se od nje ne proizvode sortna vina.

Trs ove sorte je srednje bujan. List je srednje velik, pentagonalan, peterodijelan, na naličju gol, s izraženim zupcima na obodu. Cvijet morfološki i funkcionalno hermafroditan. Grozd srednje velik, srednje zbijen, koničan, često s krilcima. Bobica mala, okrugla, srednje čvrstog mesa i ncobojcnog soka. Kožica tamnoplavo-crna. Rodi redovito, a prinosi srednje visoki. Dozrijeva srednje kasno.

Kakvoća ploda je visoka, a sadržaj šećera u moštu je srednje visok do visok, niske do srednje kiselosti. Daje intenzivno obojena vina. Ova sorta je osjetljiva prema plamenjači, a prema ostalim bolestima prosječno.

Nije poznato njezino podrijetlo, ali se smatra vrlo starom autohtonom sortom. U prilog njezinoj autohtonosti na ovom području govore i najnovija istraživanja, koja su utvrdila da je Dobričić, zajedno sa sortom Crljenak kaštelanski roditelj Plavcu malom. U prošlosti je bila vrlo cijenjena sorta, poglavito zbog svoje izrazite boje. Prema literaturnim navodima služila je uglavnom za „križanje“ (kupažiranje) s drugim crnim sortama za popravak boje. Ovo je svojstvo bilo osobito značajno u vrijeme intenzivnog izvoza dalmatinskih vina u zapadnoeuropske zemlje krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada su njihovi vinogradi propali od filoksere.