Klinčić, cijenjen i egzotičan začin

Klinčić potječe s Moluka, skupine otoka u Indoneziji, a na Sredozemlje su ga donijeli perzijski i arapski trgovci.

U Europi se upotrebljavao od 4. stoljeća, jer je zbog jakih mirisa postao omiljeni sastojak mirisnih kugli koje su služile za zaštitu od zaraze i kuge. Zbog klinčića, ali i drugih začina, u 17. stoljeću su Nizozemci i Portugalci vodili borbe, za uspostavu monopola nad dragocjenim začinima.

Francuzi su od 1770. godine počeli s vlastitim uzgojem na Mauricijusu, potom u Gvajani, Brazilu, Zapadnoj Indiji.

Klinčić je zimzeleno drvo visoko oko 20 m, s mekanom sivom korom i tamnozelenim ovalnim listovima sjajne i kožaste strukture. Na početku kišnog razdoblja pojave se na krajevima grana mirisni, zeleni pupovi (klinčići). Postupno pocrvene, pa ako se ne uberu, otvore se u crvene cvjetove. Uspijeva na plodnim tlima, a traži visoku vlagu zraka i minimalnu temperaturu oko 18°C.

Prvi neotvoreni cvjetni pupovi (klinčići) beru se kad je stablo starosti 6-8 godina. Urod je promjenjiv: jedne godine obilan, dok druge vrlo mali. Klinčići se beru ručno da se spriječi oštećenje grana kojim bi se ugrozio rod za iduću godinu.

Klinčić se dosta koristi u liječenju, jer ima digestivna svojstva, ublažuje mučninu, sprječava povraćanje i pojavu crijevnih parazita i glista. Klinčićevo ulje i danas se upotrebljava kao zubarski antiseptik i analgetik. Komadić vate namočen u klinčićevo ulje i stavljen izravno na zub, ublažit će zubobolju.

Klinčić se koristi u prehrani, kao začin, cijeli ili samljeven u ukiseljenom povrću, konzerviranom voću. Stavlja se u pečene jabuke, pite od jabuka, deserte i kolače. Eterična ulja od klinčića koriste se u parfumeriji, u pastama za zube, u vodicama za ispiranje usta i dr.