DTS/TDS s udjelom mahunarka 30 – 60%, čine se optimalnim zbog više razloga: velike količine simbiozno vezanog N2 iz zraka, visokih prinosa krme visoke hranidbene vrijednosti, što opet dovodi do visoke konzumacije po volji domaćih životinja i, u isto vrijeme, smanjuje se opasnost od zagađenja okoliša dušičnim tvarima. Veliki je, međutim, problem zadržati udio mahunarki u smjesi unutar ovog raspona.
Mahunarke imaju izrazitu konkurentsku prednost pred travama u sredinama s ograničenom dostupnošću N. Kada se natječu s vrstama koje ne fiksiraju N (trave, zeljanice), mahunarke ne trpe zbog nedostatka N jer mogu nadomjestiti mineralni N simbioznom fiksacija N2 iz zraka, čime zadržavaju razmjerno visoku stopu rasta čak i na tlima s niskim sadržajem N. U tlima gdje mineralnog N ima u izobilju (dobro nagnojena tla), vrste koje ne vežu N2 iz zraka imaju prednost pred mahunarkama, jer bolje koriste mineralni N tla i dolazi do jakog smanjenja udjela mahunarki u tratini. Sve navedeno potvrđuje koliko je teško održati željeni udio mahunarki u smjesama. Strategije sa smanjenim unosom N gnojiva i/ili povećanom učestalošću košnje mogu povećati udio bijele djeteline.
Tako je u švicarskim istraživanjima utvrđeno da je kod malog broja košnji i visokih količina N gnojiva udio bijele djeteline iznosio 14% (3-godišnji prosjek), dok je u tretmanima s čestim košnjama i niskim razinama N gnojiva udio bijele djeteline bio 57%. Druga opcija za optimiziranje i stabiliziranje udjela mahunarki u smjesama je optimiziranje udjela mahunarki pri sastavljanju smjesa.
To zahtijeva znanja o tome koje vrste i kojem omjeru staviti u smjesu. Sastavljanje smjesa koje sadrže kompatibilne vrste može dovesti do uravnoteženijih i stabilnijih smjesa. Štoviše, ne samo da se vrste razlikuju u svojim konkurentskim sposobnostima, nego značajne razlike postoje i među sortama unutar iste vrste. Tako je dobivanje optimalnog udjela mahunarki u smjesi s travama u značajnoj ovisnosti i o tome koje smo sorte pojedinih vrsta izabrali za smjesu.