Prije nego što su se započeli koristiti industrijski proizvedeni pesticidi, ljudi su koru sremze rasipali po poljima krumpira i voćnjacima jabuka.
Cijanogeni glikozidi i fenoli štitili su tako njihov urod od štetnih kukaca i glodavaca. Lišće se može koristiti za pridobivanje zelene boje za bojanje odjeće, a plodovi za pridobivanje tamnozelene. Uz domaću sremzu u Europu je kao dekorativna vrsta unesena kasna sremza koja je u nekim europskim zemljama stavljena na listu invazivnih biljaka.
Dolazi u sjevernoj Europi i sjevernoj Aziji. Uglavnom raste u dolinama rijeka, u vlažnim nizinskim šumama, često s crnom johom, vrbom i hrastom lužnjakom, ali i u drugim listopadnim šumama, u živicama, na obalama potoka i rijeka. Preferira pjeskovita, glinena, vapnenačk ili ilovasta tla, vlažna, ali dobro drenirana. Najviše se razmnožava korijenovim izdancima pa raste u vidu grupice klonova.
Listopadno je stabalce ili veći grm visine od 8 do 16 m. Cvjetovi su u grozdovima, bijeli, intenzivnog mirisa, sa po pet latica, dvodomni, u principu se unakrsno oprašuju. Redovito ih oprašuju kukci iz redova Diptera, Hymenoptera i Coleoptera. Crvenkasto crne, gorke, trešnjama nalik plodove jedu ptice. Veličine su zrna graška i sadrže po jednu veliku sjemenku. Kora je tamnije smeđe boje, glatka i s izduženim svijetlosmeđim lenticelama, neugodnog mirisa kada se ljušti. Izbojci su u mladosti dlakavi, kasnije goli, pupovi se nalaze u klasterima. Listovi su ovalni, nazubljeni i ušiljenih vrhova; ujesen požute. Na peteljkama su po dvije žlijezde.
U ljekovite svrhe koriste se plodovi, kora s mladih grana, cvjetovi i listovi. Nezreli plodovi sakupljaju se u lipnju, a kora s mladih grančica u proljeće ili u jesen.
Kora sadrži tanine, cianogene glikozide (amigdalin) i fenole; zimski pupovi i lišće sadrže veće količine tanina; lišće sadrži jednostavne fenole i polifenole, a mlado lišće i kora glikozide prunasin i plurasin. Cvjetovi sadrže esencijalna ulja, amonijak, triametilen i amigdalin. Mezokarp sadrži vodu, mono i oligosaharide, šećerne alkohole, organske kiseline, bjelančevine, mineralne soli, vitamine i fenole. Oko 5 % mase sjemena sadrži cijanogene glikozide (amigdalin) i najmanje između 10 i 40 % sjemenog ulja, toč- nije palmitinske i stearinske kiseline i glicerin.
Primjenu nalazi isključivo u pučkoj medicini. Kora djeluje kao blagi diuretik, antipiretik, i sedativ. Infuzija kore koristila se za tretiranje povišene temperature i gripe, ali budući da može doći do alergijskih reakcija na koži i sluzokoži takva se priprema više ne preporučuje. Infuzija spravljena od plodova koristi se kao antipiretik kod bolesti kao što su enteritis, kolitis i dizenterija.
Infuzijom od lišća tretira se upala očiju, spolno prenosive bolesti i upale urogenitalnog trakta. Cijanovodična kiselina u sjemenu, u maloj količini može biti stimulans respiratornog sustava i probave, a tvrdi se i da je korisna u tretiranju raka. U većoj količini može uzrokovati prestanak disanja, čak i smrt. U Rusiji su se plodovi, kora i lišće samljeveni u prah koristili za anesteziju i dezinfekciju, a Finci su preparate od kore i lišća koristili za snižavanje povišene temperature i kod problema s disanjem.