Lisica, život i stanište

Životni prostor lisice, na kojem se mogu naći njeni tragovi, čine tri najvažnija djela: lisičina, njena bliža okolina i lovni ili prehrambeni revir.

Lisičina je podzemna kuća lisice, u njoj je došla na svijet i uopće to je prostor u kome provodi dio života i kao odrasla. U lisičini nalazi spas od neprijatelja, loših vremenskih uvjeta, tu zalječuje rane. U lisičini se lisice obično i pare.

Bliža okolina jazbine je dio gdje lisica ne lovi. Tako se ponašaju i drugi razbojnici. To je relativno mala površina na kojoj se mogu naći ostatci plijena i izmet, dobro utabani dijelovi gdje se lisičići igraju i staze. Promjer te površine je približno 300 m.

Na veličinu lovnog ili prehrambenog revira lisice utječe više činitelja: količina i vrsta raspoložive hrane, prehrambena konkurencija iste i drugih vrsta grabežljivaca i potreba u hrani, koja najviše zavisi o broju lisičića u leglu. Veličina te površine je približno 300 do 400 ha.

Pripadnici porodice pasa, pa tako i lisica, prstohodne su životinje. Na prednjim šapama imaju po pet, a na stražnjim po četiri prsta. Palčevi prednjih šapa su kraći od ostalih prstiju, smješteni su visoko i pri kretanju ne dotiču podlogu i ne ostavljaju otisak. Tragovi bilo kojeg grabežljivca iz te obitelji čine otisci četiri blazine prstiju s dobro izraženim noktima i jednom stopalnom ili petnom blazinom.

Na prvi pogled trag lisice se može zamijeniti s tragom manjeg psa. No, otisak šape lisice je skladniji, kao da je više zbijen s bokova, otisci vanjskih prstiju ne dotiču krajeve otisaka prednja dva prsta i ne obuhvaćaju ih s bokova. Nokti su duži, tanji i ostavljaju otisak, dobro vidljiv ne samo na mekoj podlozi. Kod otiska pasje šape blazine su kompaktnije, skupljene u grudicu pa položena slamka na otisak istovremeno će sjeći ili doticati otiske sva četiri prsta.

Lisičji trag razlikuje se od psećeg i po rasporedu otisaka pri kretanju korakom ili kasom. Na plitkom snijegu trag lisice je izvučen u jednu liniju: sve četiri šape kao da stavlja po jednoj crti. Pas ide gegajući se i otisci šapa se mogu spojiti izlomljenom linijom. Samo u tragu stare, krupne lisice ili u dubokom snijegu uočava se izvjesno otklanjanje od ravne linije. Otisci šapa odrasle lisice dugi su 6 do 7 cm, a širina je nešto manja. Jače su izraženi otisci ne mnogo izduženih prstiju od stopalnih blazina, čiji je otisak zimi nejasan i zbog jače dlakavosti.

Pri kretanju lisice korakom ili lakim kasom stražnje šape točno padaju u otiske prednjih. Korak je dug 20 do 30 cm. Kada zvijer prelazi na brži kas, zanosi stražnje šape ispred prednjih, pa su odgovarajuće tome i otisci stražnjih šapa smješteni nešto ispred otisaka prednjih.

Obratno, ako lisica u hodu osluškuje ili se prikrada prema plijenu, prelazi na jako sitne korake, gotovo lijepi otisak na otisak. Tada otisci stražnjih šapa malo zaostaju za otiscima prednjih ili ih samo djelomično prekrivaju. Kada goni plijen ili bježi od opasnosti, lisica prelazi na brži način kretanja – galop ili skokove, kod kojih otisci stražnjih šapa stvaraju raspored sličan trapezu. Što je kretanje brže, trapez je izduženiji. U kretanju, lisica često mijenja nogu zbog čega je vrh trapeza okrenut što desno, što lijevo. Pojedini skokovi kod galopa su dugi 1,2 do 1,8 m, a u kretanju skokovima mogu prelaziti 3 m. Kod ženki su otisci šapa sitniji i zaoštreniji, a korak kraći. Pritisak šapa lisice je oko 40 g na četvorni centimetar. Ako ona propada u snijeg više od 15 do 18 cm, trag ne čini jednu liniju. Tada zvijer ostavlja traku širine dlan do dlan i pol, tragovi podizanja i spuštanja šapa se sjedinjuju, lijeve i desne šape ostavljaju duboke brazdice. Nekada među jamicama od šapa lisice ostaje slabo izražena crta od njenog dugačkog, dlakavog repa. Pri još dubljem snijegu lisica može doticati njegovu površinu prsima, no mjesta s tako dubokim snijegom ona obično izbjegava.

Kada je u lovu i u potrazi za plijenom, lisica se kreće laganim kasom, a njena maršruta je jako krivudava. Zvijer često mijenja pravac, prilazi svim objektima koji se izdižu iznad ravnije podloge: humkama, stupovima, panjevima, kamenju, grupicama viših zeljastih biljaka, grmovima, stogovima sijena i drugom. Kada lisica lovi sitne glodavce, na svom putu često ostavlja tragove kopanja u obliku lijevka, na čijem dnu se nekada mogu zamijetiti kapljice krvi i dlaka voluharice ili miša.

Kada je čvrsta snježna pokorica, lisica lovi sitne glodavce samo pokraj stogova sijena ili kamara slame, gdje ih obično bude u većem broju. Vremenom snježni pokrivač postaje deblji pa trag lisice, koja je u potrazi za hranom, postaje više pravolinijski, a udaljenosti koje prolazi u tijeku dana i noći su veće. U to vrijeme teško je loviti sitne glodavce pa lisica hvata poljske i šumske koke, zečeve i druge životinje ili traži strvinu. Prema strvini krupne životinje ili utrobi divljači, koju su izbacili lovci, lisica pravi cijele staze. Često u stopu prati tragove vukova ili risa u nadi da će iskoristiti ostatke njihovog plijena.

Ako uspije naći krupnije strvine lisica razvlači komade zakapajući ih u zemlju ili snijeg, služeći se više njuškom nego šapama. Ljeti je teško zamijetiti tragove lisice, no mjesto njenog uspješnog lova odaju hrpice dlake ili perja: osnove letnih i repnih pera su odgrizene, što je svojstveno upravo lisici. Na ljuskama jaja, koje je ispila ili čiji je sadržaj pojela, na razmaku od oko 1,5 cm vide se rupice od njenih očnjaka.

U vrijeme parenja mogu se vidjeti grupni tragovi lisice. Za ženkom ide nekoliko mužjaka, među kojima nekada dolazi do borbi. Ženka se pari s jednim od njih koji ostaje s njom cijelo vrijeme razmnožavanja i uzima učešće u podizanju mladih. U vrijeme lisičjih svatova ženka se od mužjaka može razlikovati ne samo po veličini otisaka, nego i po tome što ženka povremeno spušta rep i ostavlja na snijegu njegov otisak. U potrazi za hranom tijekom noći i dana lisica ostavlja do 7 ekskremenata. To su dobro oblikovani valjčići debljine 1,5 do 2 cm i obično se sastoje od tri dijela sjedinjenih prijelazima. Izmet je najčešće tamne boje i sadrži dlaku i komadiće kostiju žrtava. Nekada, kao i kod vuka, nađe se izmet svijetle boje, koji se sastoji samo od vapna, od glodanja starih kostiju, jer druge hrane nije bilo. Po točkama mokrenja na snijegu lako se može razlikovati mužjak od ženke: lisice se pri tom ponašaju kao psi. Ženka čučne i mokri u trag, a mužjak digne nogu i mokri lijevo ili desno od traga na kakav predmet.

Žute mrlje mokraće mogu se vidjeti i na humkama snijega koje su izbačene pri iskapanju sitnih glodavaca. Lisice ostavljaju hrpice izmeta na dobro uočljivim mjestima: kamenju, humkama, panjevima i sl., što se izdvaja na terenu. Izmetom i mokraćom lisice obilježavaju individualne teritorije, koje se obično naslanjaju jedna na drugu. Nekada na jednoj živi mužjak i tri do četiri ženke koji zajednički brane svoj posjed od drugih lisica.

Kopanje, pa tako i jazbina, jedna je od osobina lisičje prirode, pri čemu se koriste prednje noge. A nagon za kopanje javlja se već kod šestotjednih lisičića – bilo zbog potrebe za kretanjem ili iskapanjem hrane. Lisičina, podzemni stan lisice, ima jedan ili više kotlova, hodnika i ulaza-izlaza, odnosno odušaka. Glede namjene, položaja i rasporeda pojedinih prostora razlikuje se dio za koćenje, glavni i materinski dio lisičine. Dio za koćenje je obično manji od materinskog, relativno je plići i leži na južnim položajima. Kasnije se koristi kao lisičina po potrebi.

Glavna ili materinska lisičina kroz desetljeća uporabe prerasta u cijeli niz hodnika i kotlova, koji su međusobno isprepleteni i povezani, a ima i slijepih hodnika. Mnogi dijelovi se rijetko koriste, najviše u slučaju opasnosti i u bijegu. Ovisno o mogućnosti kopanja, namjeni i starosti, jazbine mogu biti jednostavne, u obliku labirinta i višekatne. U ovom posljednjem slučaju zajedno je naseljavaju lisica i jazavac.

Događa se to kada se lisica nametne jazavcu kao sustanar u jazbini. Jazavac je, inače, učinkovitiji kopač, a jazbina mu je urednija. Osim jazavca, sustanar lisice može biti divlja mačka ili divlji kunić. Za kopanje lisičina lisica koristi nevelike uzvisine, padine jaruga, nasipa, brežuljaka, pukotine u stijenama, rubne dijelove u šumama, šumicama i šikarama. Lisičina može biti i ispod starih stogova sijena ili kamara slame, u ruševinama i drugdje, rijetko na otvorenom prostoru.

Razina podzemne vode ne smije biti visoka. Zemlja mora biti podatna za kopanje i najveći dio jazbine je tamo gdje se najlakše kopa.

U novijoj materinskoj lisičini kotao je na dubini preko metar, a hodnici su dugački 6 do 7 m. Hodnici imaju promjer 25 do 30 cm. Nekada ima više slijepih hodnika dugih 1 do 2 m, koji vode u stranu od kotla. Stara materinska lisičina, osobito ona koju je prvo kopao jazavac, još je složenija. Nekada seže u dubinu 2 do 3 m i ima ukupnu dužinu hodnika od 30 do 40 m.

U dubokim lisičinama je uvijek prijatno. Kolebanja temperature i vlažnosti su mala u odnosu na vanjske vrijednosti, za ljetne žege temperatura se ne podiže preko 17 stupnjeva, a za jakih mrazova ne silazi ispod ništice.