Kretanje divljači

Pojedini primjerak divljači, par ili grupa, živi na određenoj površini – svome teritoriju. Tu površinu stalno zauzima, po pravilu je brani od pripadnika iste vrste.

Nikada je ne napušta, ako je ne izgubi od pripadnika iste vrste ili iz drugih razloga. Svaki teritorij dlakave divljači, ali i pernate koja ide pješke, protkana je nizom krivudavih i isprepletenih staza prometnica kojima se vlasnik (ili vlasnici) kreće.

Mnogi primjerci dlakave divljači zbog svojih životnih potreba idu s danjih i noćnih staništa obično istim putem, često i u točno određeno vrijeme. Idu u potragu za hranom, do kaljužišta, pojila, solila, hranilišta, traže partnera za parenje… Pri tome koriste prolaze, premete, staze i prelete.

U prometnice spadaju i staze kojima se divljač kreće kada obilježava teritorij, što je svojstveno, primjerice, grabežljivcima. S druge strane, pojam teritorijalnosti u zečeva nije tako razvijen kao u grabežljivaca. Tako se događa da staze nisu vlasništvo samo jednog zeca, nego ih koristi više njih.

Poznavanje tih prometnica divljači važno je za lovce. Olakšava lov, ali i daje sliku stanja i navika divljači, što je važno i za mjere uzgoja i zaštite. U šumi i na polju odaje ih ugažena trava i usjevi, a ponegdje se na goloj zemlji može vidjeti otisak noge, izmet, trag mokraće, ispala dlaka ili perje, odbačeni rogovi… Zečje staze, primjerice, u višim zeljastim biljkama teško se uočavaju. Izgledaju kao duboki tuneli. Zečevi održavaju svoje staze u dobrom stanju pa ih koriste poljske koke i druga sitna divljač.

Prometnice mogu biti dugačke nekoliko stotina metara i više kilometara, ovisno o vrsti divljači. Često se razdvajaju, križaju i spajaju. Gdje ima prometnica najbolje se vidi kada snijeg pokrije zemlju. Obično e događa da se staze dvaju ili više vrsta divljači spajaju i na pojedinim mjestima i prekrivaju.

Na stazu srneće divljači, primjerice, može se nadovezati zečja staza. Mnoge ljudske staze i ceste u planini nastale su proširivanjem prometnica koje je divljač stoljećima koristila pri prelasku s jednog grebena na drugi.

Prometnice papkaste divljači se najbolje vide na rubovima šuma, iz čijeg zaklona izlazi na hranu na livade, pašnjake i polja. Uopćeno se može reći da su najizrazitije prometnice načinjene u blizini izvora hrane. Kada idu iz šume, u početku su široke i dobro utabane, poslije se sužavaju i granaju na puno stazica koje se dalje gube.

Po prometnicama je grupa divljači ili došla do izvora hrane ili svaki primjerak za sebe. One nisu iste cijele godine. Mijenjaju se u odnosu na godišnje doba, nazočnost i dostupnost hrane, mjesta gdje ima vode i drugo. Primjerice, zimi mnoge vrste divljači zauzimaju tzv. zimska staništa i izbjegavaju mjesta s dubokim snijegom, vjetrovita, mrazišta i sl.

Divljač, koja živi na poljima ili se samo hrani na njima, ide na pojedine usjeve kako dospijevaju, a u vrijeme žetve na one koji preostaju, odnosno na strništa. Ptice vodarice letjet će zimi na one koje još nisu zamrznule. Na kraju će joj preostati tekuće vode, iako se i one mogu smrznuti.

Divljač se nekim prometnicama služi duže, nekima kraće pa i samo nekoliko dana. Neke prometnice koristi često, neke rijetko. Postoji li na uobičajenom putu divljači prepreka, pronaći će divljač u njoj prolaz – otvoreno mjesto gdje može proći. Takve prepreke su guste živice, ograde, plotovi, gusto žbunje uz rub šume, ceste ili pruge, cestovni ili željeznički nasipi, propusti ispod cesta ili pruga.

Sitna divljač češće koristi prolaze od krupne, koja je viša na nogama, pa može prekoračiti ili preskočiti mnoge prepreke. Ako se želi da, primjerice, jeleni uđu u neki ograđeni prostor, onda se načine umjetni prolazi – uskočišta. Lovočuvari i lovci moraju obratiti posebnu pozornost na prolaze, jer tu krivolovci često postavljaju omče i druge lovke.

Prolazi koji vode preko cesta i željezničkih pruga opasni su za divljač i mnoga stradavaju pod kotačima. Najveći gubici su tamo gdje su ceste presjekle stanište i uobičajene prometnice divljači. U ukupnim gubicima divljači, stradanje u prometu može biti najveća stavka.

U lovački naprednim zemljama se traže i nalaze rješenja za smanjenje prometnih nesreća i gubitaka divljači. Jedan način je da se ogradama ili drugačije divljač spriječi da izlazi na cestu, a drugi je pravljenje propusta i “nadvožnjaka” za divljač. Premet je prometnica divljači po kojoj se ona premeće, prelazi s jednog terena na drugi. Primjerice, s jedne strane brda na drugu, iz šume u polje i obratno, iz šume preko čistine pa opet u šumu… U planini je to najlakši teren, jer i dobri penjači i skakači, kao što je divokoza, štede energiju. Premeti vode do hrane, vode i drugih mjesta važnih za divljač u tijeku dana i noći. Postoje i premeti (i staze) za bijeg, ali i do ljetnih i zimskih staništa u sezonskim seobama.

Staze za bijeg su i ljudske tvorevine gdje je lakše kretanje i oslobađanje od progonitelja. Zec u bijegu, primjerice, koristi ceste, pruge, seoske putove, staze, tragove saonica, skija ili bježi u naseljena mjesta i tu se oslobađa pasa koji ga gone.

Premeti jelenske i srneće divljači najčešće se nalaze na rubovima šuma prema polju ili kakvoj većoj šumskoj čistini. Te vrste divljači izlaze na pašu gotovo uvijek na istom mjestu, ali se vraćaju po pravilu drugim putem.

Slično je i kod divljih svinja, ali lovci trebaju biti oprezni kod utvrđivanja ulaznih i izlaznih tragova. Divlje svinje su oprezne i skoro redovno se jedan do dva puta vraćaju nazad u šumu, dok se ne odluče ići dalje. Zato treba pogledati tragove podalje od šume, kako bi se vidjelo jesu li izlazni ili ulazni.