Lisnik u lovstvu

Lisnik ima još veći značaj tamo gdje prevladavaju monokulture u poljodjelstvu i šumarstvu. Poznat je također zdravstveni, uključujući i dijetetski učinak na divljač.

Također, prihrana divljači lisnikom utječe na smanjenje šteta od divljači. Kao voluminozna hrana divljači, lisnik daje neophodne komponente u procesu probave, a time doprinosi njenom boljem zdravstvenom stanju. Za divlje preživače važna je grubovlaknatost, sadržaj vode, mikroelemenata i vitamina te razina i uzajamni odnos makroelemenata u lisniku. Za pripremanje lisnika treba općenito znati koje vrste drveća i grmlja divljač rado jede. Još bolje je ako postoje podatci istraživanja ili promatranja prehrane divljači na nekom području. Dobro je doći i do podataka iz šumarstva: na kojim vrstama drveća divljač najčešće čini štete.

Uopćeno se može reći da za pripremanje lisnika može poslužiti više vrsta drvenastih biljaka: hrastovi, vrbe, divlje voćke, jarebika, mukinja, brekinja, oskuruša, klen, javor, trepetljika, topola, jasen, bukva, bazga, bagrem, divlji kesten, breza, lijeska, malina, kupina itd. Kao lisnik se mogu pripremiti i visoke zeljaste biljke – kopriva i druge koje divljač rado jede.

Dobar lisnik se može dobiti i od grančica voćaka iz tzv. zelene rezidbe. Pri tom treba paziti da nisu zatrovane pesticidima. Kod pripremanja lisnika treba voditi računa o nekoliko stvari. Potrebno je surađivati s vlasnicima ili upravljačima šuma kako se ne bi nanijela šteta šumskom drveću. Zatim, treba štedjeti zimzelene vrste i one koje nose plodove cijelu zimu. Među prve spadaju neke vrste kupina, a među druge jarebika i neke njene rođake. Za lisnik se režu mladi, sporedni, prolistali izbojci debljine grančica do 1 cm i dužine pola do jedan metar. Jednostavniji način pripremanja lisnika je da se mlada kopriva, kupina, malina ili druge relativno niske drvenaste ili visoke zeljaste biljke pokose i zajedno suše kao lisnik.

Ako se suše na suncu kao sijeno, masa će biti lošije kakvoće. Ukoliko se u takvom lisniku nađe i nešto što divljač ne jede ili nerado jede, ona će si već izabrati ono što joj odgovara. Sušenje lisnika je važan i odgovoran posao, jer mlade grančice i lišće krajem proljeća i u rano ljeto sadrže dosta bjelančevina i puno vode, što je dobra podloga za razvoj plijesni. A ako je lisnik i druga hrana pljesniva, ne valja je davati divljači, jer je njena štetnost mnogo veća od samog izazivanja probavnih poremećaja. Najbolje je obaviti sušenje u sušarama, za što mogu poslužiti male sušare za duhan i drugi biljni materijal. Ako ne može tako, lisnik se suši odignut iznad tla i bez izravne sunčeve svjetlosti – u hladovini. To može biti pod krovom, nadstrešnicom, ceradom ili tamnom plastikom, pod sjenom stabala, ali ne na tavanu. Može se vezati po nekoliko grančica zajedno tankim vrbovim grančicama, slamom, uzicom od papira ili kudjelje, nikako ne plastičnom uzicom. Tako se može povješati na uže, žicu ili motku.

Lisnik se može sušiti i u rasutom stanju na nekoj mreži od žice ili drugog materijala ili na rešetkama od drvenog ili drugog materijala. Praktično je rješenje sušenje lisnika u hranilištu, osobito većem. Može se sušiti pod krovom hranilišta i u jaslama. Prednost tog načina je da se lisnik pripremi i uskladišti na licu mjesta pa se ne mora dopremati zimi u teškim prometnim uvjetima. A kada treba, lisnik se samo izloži u jasle hranilišta ili ako je već tamo, divljač će ga jesti kada joj to bude odgovaralo. Lisnik se ne smije presušiti, tj. biti toliko suh da se lišće kruni. Dobro pripremljeni lisnik se prepoznaje po prijatnom mirisu i zelenoj boji. Ne preporuča se prskanje lisnika slanom vodom, jer će takav lisnik divljač rado jesti i ako joj trenutno ne treba i kada je lošije kakvoće. Lisnik treba uskladištiti pod krovom, ako je to moguće, ali ne na tavanu i sličnom mjestu gdje je previše vruće, jer će tada izgubiti na kakvoći. Može se i odmah raznijeti u veća stacionarna hranilišta s dobrim krovom. Lisnik se može spremiti i u stogove s pomičnim krovom, a stogovi trebaju biti odignuti iznad tla za očekivanu visinu snijega.

Dobro je pokriti lisnik sijenom, jer će ga ono sačuvati od sušenja. Moguće ga je i pomiješati sa sijenom – sloj lisnika, sloj sijena itd., a sijeno treba biti uokolo i odozgo. U tom slučaju se može u smjesi izlagati divljači, što je jako dobro. Ograđeni stog može biti i stalno hranilište divljači koje se, kada je potrebno, dogradi. Zbog značenja lisnika u prihranjivanju divljači i ne baš laganog pripremanja i skladištenja te nemogućnosti pripremanja većih količina, treba ga dodavati ostaloj hrani u tolikim količinama kako bi mogao biti stalni dodatak tijekom cijelog perioda prihranjivanja, a posebno krajem zime i početkom proljeća. Tada je važan i dijetetski učinak lisnika za sprječavanje probavnih poremećaja kod prelaska na zelenu pašu, što može imati za posljedicu ugibanje i inače snažnih i zdravih grla divljih preživača. Sličan učinak imaju i plodovi jarebike i njenih rođaka i divljeg kestena. O tome treba voditi računa kod pripremanja lisnika. Za prihranjivanje divljači s lisnikom je vezano i pripremanje sijena, koje se isto može osigurati iz prirodnih izvora u šumi i uz nju ili s umjetnih livada u šumi ili uz šumu.

Od toga je dvostruka korist: dobije se hrana za prihranjivanje i svježa zelena paša nakon kosidbe. Do sijena se može doći i košenjem sijena u mladim nasadima šumskog drveća ili uz sadnice, što je dvostruka korist – ne rabe se herbicidi, dobije se hrana za prihranu divljači i svježa zelena paša. Kosi se prema najznačajnijoj biljnoj vrsti. Trave se kose pred klasanje do klasanja, a leptirnjače od pupanja do početka cvjetanja. Sušenjem iznad tla dobije se bolje sijeno nego sušenjem na zemlji. To može biti na žici, užetu ili na napravama od letava ili granatih motki (tako se može sušiti i lisnik). Poželjno je da se sijeno poslije sušenja iznad tla odmah skine. Skladištiti se može kao i lisnik, najpraktičnije u stogovima.

Hrvatske Šume