Obična američka duglazija

Sedamdesetih godina 20. stoljeća se započelo sa podizanjem šumskih kultura u Hrvatskoj. Udio šumskih kultura od tada varira i danas iznosi oko 3 % od ukupne površine pod šumama.

Prevladavaju šumske kulture crnogorice koje najčešće tvore ove vrste: crni bor, obična smreka, američki borovac, običan bor. U Hrvatskoj se zelena duglazija (Pseudostuga menziesii Mirbel Franco) u postotnom udjelu malo koristila za osnivanje šumskih kultura iako je kroz sustavno istraživanje na pokusnim plohama u Hrvatskoj pokazala najveći uspjeh od svih ispitivanih vrsta četinjača.

Obična američka duglazija je vrsta drveća podrijetlom iz zapadnih dijelova SAD-a i Britanske Kolubije u Kanadi. Visinska rasprostranjenost ide od razine Tihog oceana pa do 3355 m n.v. Duglazija je u Europu unijeta 1827. godine i to najprije u Englesku od strane škotskog botaničara Davida Douglasa u čiju spomen je i dobila ime, a kasnije se udomaćila i u drugim zemljama Europe. U početku je sađena u parkovima i vrtovima kao hortikulturna vrsta dok je kasnije svoju primjenu imala u šumskim kulturama kao ekonomska šumska vrsta zbog svog brzog rasta, velikog prirasta drvne mase i dobre kvalitet drva. Prve šumske kulture duglazije podizane su u XIX stoljeću u Francuskoj, a nešto kasnije i u Engleskoj i Njemačkoj i to u početku u svrhu istraživanja mogućnosti njene uspješne primjene u šumskim kulturama. U Hrvatskoj se sa prvim počecima primjene duglazije u šumskim sastojinama kreće početkom XX stoljeća. Intenzivnije osnivanje šumskih kultura vrstom obična američka duglazija u Hrvatskoj započela je sedemdesetih godina XX stoljeća i to kroz sadnju na pokusnim plohama s ciljem budućeg odabiranja najprikladnijih vrsta i provenijencija za osnivanje šumskih kultura. Iz dosadašnjih rezultata istraživanja provedenih na pokusnim pohama na području Hrvatske starosti od 30-40 godina uspješno se pokazao varijetet zelena duglazija (Pseudostuga menziesii var. menziesii) koja ima široku ekološku varijancu što ju čini primjerenom za osnivanje kultura na šumskim zemljištima.

U svom prirodnom arealu može narasti do 100 m visine i promjera 4 m. Kora mladih stabala je glatka dok je kod starih stabala crvenkastosmeđa, debela, plutasta te duboko ispucala. Krošnja je kod mlađih stabala uža za razliku od starih kod kojih je šira. Izbojci su dlakavi, u početku žutozeleni, kasnije sivosmeđi sa jajastim do vretenastim, tamnosmeđim te ušiljenim pupovima dugim do 1cm. Iglice su ravne, 2-3 cm duge, svijetlozelene do tamnozelene, na vrhu tupe ili ušiljene, pri osnovi sužene, sa 2 pruge puči s donje strane te poredane kružno oko izbojka. Duglazija svjeta u IV. i V. mjesecu, češeri su valjkasti, plodne ljuske oko 2 cm široke te zaobljena i ravna ruba, pokrovne ljuske trošiljkaste sa najdužim srednjim šiljkom, prilegle ili natrag savinute, ispočetka zelene kasnije svjetlosmeđe. Sjeme je oko 6 mm dugo, tamnosmeđe, pjegavo odozdo, sazrijeva koncem VIII. i početkom IX. mjeseca dok trušenje češera počinje 2 tjedna kasnije.

Duglazija počinje plodonositi u dobi od 10 godina, dok u većim količinama plodonosi između 20-30 godine. Puni urod je svakih 5-7 godina. Između dva puna uroda sjemena javljaju se 2-3 slabija uroda. U 1kg ima oko 95000 sjemenki odnosno klijavost sjemena iznosi oko 90 %. Stabla duglazije mogu doživjeti do 700 godina te su brzog rasta i daju veliku drvnu masu. Duglazija zahtijeva visoku relativnu zračnu vlagu kao i vlažno tlo. Morfologija korijena duglazije ovisi o vrsti tla na kojem raste.

Stabla duglazije ne tjeraju iz panja niti iz korijena. Duglazija se razmnožava iz sjemena, pomoću reznica te cijepljenjem. Razmnožavanje reznicama moguće je u pijesku ili nekom drugom supstratu. Reznice se mogu tretirati hormonima što povećava uspješnost primitka. Kod cijepljenja postotak uspješnog primitka je manji nego kod razmnožavanja reznicama.
Najčešće bolesti stabala duglazije su nekroza kore duglazije (Phacidiopycnis pseudotsugae), čađavost iglica duglazije (Phaeocryptopus gäumanni) i osipanje iglica duglazije (Rhabdocline pseudotsugae). Navedene bolesti trenutno ne uzrokuju i ne predstavljaju velike štete na stablima duglazije.

Kod duglazije poznata su dva varijeteta: var. menziesii ili zelena duglazija koji je tipičan obalni tip u prirodnom arealu. Ovaj varijetet karakteriziraju jače otklonjene iglice tamnozelene boje te veći češeri sa prileglim pokrovnim ljuskama. Prirodni areal prostire joj se od južnog dijela Sierra Nevade u Kaliforniji duž Tihoga oceana do Britanske Kolumbije. Klima unutar koje se javlja zelena duglazija je blaga oceanska za koju je karakteristično obilje oborina i zračne vlage. Raste na dubokim, propusnim ilovačama dok slabo propusna tla nisu prikladna za uzgoj zelene duglazije. Drugi varijetet glauca ili plava duglazija u svom prirodnom arealu je planinski tip. Prostire se u Sierra Nevadi, Kaskadskim i Stjenovitim planinama. Ovaj varijetet ima slabiji rast, gušću krošnju, iglice plavozelene, manje otklonjene te kraće i deblje nego kod zelene duglazije i pokrovne ljuske zavinute unatrag. U odnosu na zelenu duglaziju bolje podnosi hladnija i suša staništa. Raste na matičnom supstratu građenom od granita i kvarca, ali javlja se i na vapnenastoj podlozi.

Zelena duglazija je jedna od najvrednijih i najznačajnijih vrsta za pridobivanje drveta u svijetu (Larson 2010). Zelena duglazija kao vrsta široke ekološke valencije uspijeva na terenima dubokog i prozračnog tla, sa pH 5 do 6, dok na teškim tlima s većom količinom vode slabije uspijeva (Hermann & Lavender 1999).

Zbog sve učestalijih klimatskih promjena i vezano uz to povećanja temperature zraka i smanjenja količine oborina tijekom vegetacijskog razdoblja duglazija kao vrsta mogla bi postati interesantna komercijalna vrsta za središnju Europu odnosno zamjena za običnu smreku kao trenutno najznačajniju ekonomsku vrstu (Teuffelu i dr. 2004) iz razloga što se obična smreka teško prilagođava klimatskim promjenama te dolazi do njezinog sve većeg sušenja dok se duglazija kao vrsta dobro prilagođava na promjene klimatskih uvjeta. Kod odabira staništa za podizanje kultura duglazije treba posvetiti pažnju na tip tla jer veliki broj kultura stradava od abiotskih čimbenika (vjetroizvale). Također kod odabira sadnica duglazije za podizanje kultura treba voditi računa o provenijencijama.

Iz Fourchyeva istraživanja na području Francuske došlo se do zaključaka o zelenoj duglaziji primjenjivih na cijeli središnji dio Europe: zelena duglazija je vrsta drveća brzoga rasta koja godišnje može prirasti po hektaru 30 do 40 m3 no navedene vrijednosti mogu se očekivati samo u povoljnim ekološkim uvjetima; zelena duglazija osjetljiva je na edafske prilike tako da se veliki prirast očekuje samo na plodnim i svježim tlima bogatim vodom; kulture duglazije često stradavaju od vjetroizvala, kulture duglazije treba podizati rijetkom sadnjom (oko 3000 kom/ha); prorede treba provoditi često svakih 5 godina dok slabe prorede i veći turnusi prorede smanjuju prirast; favoriziranje gustih sastojina radi prirodnog čišćenja od grana nije dobro jer se duglazija slabo prirodno čisti; preporuka je čišćenje debla od grana strojno uz pomoć motorne pile; u rijetkim kulturama ne smanjuje se visinski prirast stabala; stablimična smjesa zelene duglazije s autohtonim vrstama nije preporučljiva već se preporuča samo grupimična struktura.

Na području Hrvatske na pokusnim plohama šumskih kultura duglazije starosti oko 40. godina prosječne vrijednosti dendrometrijskih parametara stabala iznosile su: prsni promjer između 20 – 40 cm, visina 15 – 36 m i drvna masa 0,3 – 1,5 m3. Također se došlo do zaključka da su najproduktivnije provenijencije Hvidilde – Danska, Šipka – Bugarska te provenijencije nižih nadmorskih visina Savezne države Washington i one se kao takve preporučuju za sadnju u kontinentalnom dijelu nižih nadmorskih visina (Peric i dr. 2011).

Kroz sustavno istraživanje na pokusnim plohama u Hrvatskoj i Europi duglazija je pokazala veliki uspjeh u odnosu na druge vrste četinjača i kao takva trebala bi u budućnosti imati veći udio prilikom podizanja novih šumskih kultura.