Lišaji i njihovo značenje

Odnos gljiva i algi u tijelu lišaja iznimno je važan. Gljiva i alga žive zajedno u simbiozi. O bliskosti s gljivama govori građa vegetativnog tijela lišaja i gljivičnih plodnih tijela. Gljiva obavija algu i kod velike većine lišaja prodire u nju hifama i to u unutrašnjost stanice ili samo u stijenku stanice alge.

Lišajske hife (hranidbene niti gljive) stvaraju veliku količinu raznih kemijskih tvari. Gljiva iskorištava sadržaj stanica algi i zapravo živi u tijelu lišaja kao parazitski organizam. Alga snabdijeva gljivu organskim tvarima, ali i ona ima koristi od gljive i zato je sveza primarno simbiotska.

Lišaji predstavljaju svojevrsnu grupu kompleksnih organizama čije tijelo čine gljiva i alga koje žive u simbiozi. Prije su lišaji bili za znanstvenike velika zagonetka, a otkrićem Simona Švendenera 1867. godine njihova se suština ocjenjivala kao jedno od najzadivljujućih otkrića vremena. Kao organizmi lišaji su bili poznati znanstvenicima i u narodu prije otkrića njihove suštine. Postupno je rasla spoznaja o lišajima. U to su ih vrijeme često nazivali mahovinama, algama pa čak i „kaosom prirode“ i „jednom bijedom biljaka“.

Danas je poznato više od 26.000 vrsta lišaja, a svake se godine otkrivaju nove vrste. U današnje vrijeme lihenologija – znanost o lišajima (lat. lichen – lišaj) izučava složeni kompleks problema povezanih s porijeklom, filogenijom, rasprostranjenjem, ekologijom i koristima lišaja. Filogenija je znanost koja proučava filogenezu, odnosno razvoj živih bića kroz povijest Zemlje. Lišaji se od drugih organizama razlikuju po nekoliko značajki. Na prvom mjestu razlikuju se po simbiotskom suživljavanju raznih organizama, a to su heterotrofne (ne stvaraju hranu same) gljive i autotrofne (same stvaraju hranu) alge. Znanstveni naziv za dio lišaja koji čine gljive je mikobionti, a za dio lišaja koji se odnosi na alge fotobionti, a mogu biti eukarioti (zelena alga) ili prokarioti (cijanobakterije). Gljiva i alga stupaju u tijesni uzajamni odnos tako što gljivična komponenta okružuje alge i može čak prodrijeti u njihove stanice. Druga razlika odnosi se na činjenicu da lišaji dolaze u jedinstvenim morfološkim oblicima koji se razlikuju i od gljiva koje su se razvile samostalno i od algi. Može se zaključiti da su lišaji prošli dugački proces stvaranja oblika na osnovi simbioze koji je vodio k formiranju specifičnih morfoloških oblika vanjske i unutrašnje građe.

Treća razlika odnosi se na karakteristični, osobiti tip metabolizma lišaja. Fiziologija (znanstvena disciplina koja proučava funkcije živih sustava) gljive i alge u tijelu lišaja po mnogome se razlikuje od fiziologije slobodnoživućih gljiva i algi. Četvrta razlika odnosi se na vrlo specifičnu biokemiju lišaja, stvaranje osobitih produkata metabolizma, tzv. lišajskih tvari kakve se ne susreću u drugim grupama mikroorganizama. Na kraju, lišaji se bitno ne razlikuju od drugih grupa organizama, ni posebnom biologijom, ni sposobnostima razmnožavanja, ni sporim rastom, odnosno ekološkim uvjetima. Na osnovu tih specifičnih svojstava stvorena je sljedeća definicija lišaja: lišaji su organizmi čije se tijelo postojano sastoji od dvije komponente – autotropnog fikobionta (alge) i heterotrofnog mikobionta (gljive) koji tvore jedno biološko suživljenje, koje se razlikuju naročitim morfološkim tipovima i naročitim f iziološko-biokemijskim procesima.

Lišaje tvore predstavnici 28 rodova algi. Alge koje se pojavljuju u lišajima su jednostanični ili nitasti predstavnici modrozelenih algi (cijanoficeje). Od gljiva u lišajima pojavljuju se gotovo isključivo askusne gljive pa se ti lišaji nazivaju askusni lišaji. Spomenute gljive spadaju u koljeno mješinarki (Ascomycota), njihov sporonosni organ naziva se askus i u njemu nastaju askospore. To je najveće koljeno u carstvu gljiva. Drugu, manju grupu bazidijalnih lišaja tvore bazidijalne gljive. One spadaju u red gljiva najvišeg razvojnog stupnja, stapčarke (Basidiomycetes), a razmnožavaju se sporama koje se stvaraju u sporonosnim organima bazidijima. Među lišajima postoji i treća grupa vrsta gljiva kod kojih nisu pronađena plodna tijela sa sporama. Oni su svrstani u umjetnu grupu „nesavršenih lišaja“ (lichenes imperfecti). Odnos gljiva i algi u tijelu lišaja iznimno je važan.

Gljiva i alga žive zajedno u simbiozi. O bliskosti s gljivama govori građa vegetativnog tijela lišaja i gljivičnih plodnih tijela. Gljiva obavija algu i kod velike većine lišaja prodire u nju hifama i to u unutrašnjost stanice ili samo u stijenku stanice alge. Lišajske hife (hranidbene niti gljive) stvaraju veliku količinu raznih kemijskih tvari. Gljiva iskorištava sadržaj stanica algi i zapravo živi u tijelu lišaja kao parazitski organizam. Alga snabdijeva gljivu organskim tvarima, ali i ona ima koristi od gljive i zato je sveza primarno simbiotska. Gljiva zaštićuje algu od prekomjernog zagrijavanja i osvjetljenja i opskrbljuje ju vodom i mineralnim tvarima. U vezi sa simbiozom nastaju brojni spojevi koji lišajima daju karakterističnu boju.

Lišaji su po boji, veličini, obliku i građi vrlo različiti, a boje su vrlo izražene. Po obliku se razlikuju korasti, lisnati i grmasti lišaji. Lišaji rastu sporo i dugo žive, a dolaze na vrlo različitim supstratima (kamenu, tlu, na i u drveću, staklu, kostima, koži, željezu i drugim supstratima). Na životne sposobnosti većine lišaja utječe svjetlo te im je stoga ono neophodno. Vlaga je jedan od osnovnih činitelja koji određuju rasprostiranje lišaja i to kao limitirajući čimbenik njihovog razvoja. Temperatura ne igra toliku ulogu kao drugi klimatski čimbenici s obzirom na to da su lišaji vrlo otporni na visoke i niske temperature. Utjecaj životinja na lišaje može biti izravan i neizravan.