Češka smrčkovica

Češka smrčkovica (lat. Verpa bohemica Krombh.) J. Schröt. iz porodice Morchellaceae krupna je i mesnata gljiva vezana uz vrste drveća koje pridolaze na mjestima na kojima je prisutna voda. Kod nas je zaštićena i zato se ne smije brati. Uvjetno je jestiva pa ju je bilo nužno kuhati u vodi ili sušiti, a prema svjedočanstvu jednoga od autora, obrada samo prženjem nije dovoljna.

Vrstu je prvi opisao češki liječnik i mikolog Julius Vincenz von Krombholz 1828. godine i nazvao je znanstvenim nazivom Morchella bohemica. Njemački prirodnjak Joseph Schröter premjestio ju je u rod Verpa 1893. godine. Znanstveni, odnosno latinski naziv vrste bohemica koji je zadržan odnosi se na Bohemiju, povijesnu pokrajinu u zapadnom dijelu Češke. Naziv roda dolazi od latinskog vulgarizma koji se odnosi na muško spolovilo.

Vrsta je rasprostranjena u umjerenoj zoni sjeverne hemisfere. Ne podnosi nisku razinu vlage i zato preferira močvarna, ilovasta i pjeskovita tla u nizinskim šumama listača ili miješanim šumama, uz obale rijeka i uz topole koje preferira, vrbe, johe, breze i lipe. Ako su uvjeti za rast i razvoj povoljni, može se pojaviti u velikim grupama od više desetaka primjeraka.

Klobuk je oblika zvonca, visine od 1,5 do 5 cm i debljine od 2 do 4 cm. Od drugih smrčkovica razlikuje se po tome što je klobuk srastao samo s vrhom stručka. Boja klobuka može varirati što ovisi o sastavu tla, količini prisutne vlage i svjetlosti te starosti gljive. Varira od smeđe do tamnosmeđe i oker-žute do žute, a u načelu blijedi kako gljiva zrije. S vanjske je strane klobuk vidljivo naboran, a ti uzdužni nabori podsjećaju na tanke brazde ili vijuge i ponekad se granaju. Odozdo je gladak, svjetlije boje.

Stručak je dosta dugačak, cilindričan i gladak, kod mladih primjeraka bijelo-bež, a kod zrelih krem ili oker-žute boje, prekriven bijelim brašnjavim tvorevinama koje su prisutne u vidu horizontalnih isprekidanih i neravnih linija. U pravilu je povijen, dužine od 6 do 11 cm, ponekad dosegne i 15 cm, i širine od 1,5 do 2 cm, ponekad 3 cm, dok je na bazi nešto širi. Kod mladih je primjeraka ispunjen vunastom tvorevinom, no ubrzo postaje šupalj. Meso je svijetlo, nešto tamnije unutar klobuka, vrlo nježno, tanko, vrlo krto i poput voska. Spore su izdužene, eliptične, krupne, glatke, a otisak spora žute boje.

Vrijeme nalaženja je ožujak, travanj. Mlade gljive imaju ugodan miris, pomalo na lješnjake, a koji se s vremenom mijenja i poprima miris vlage. Okus nije izražen. Za sušnih godina kvaliteta mesa opada.

Sadrži nekoliko termolabilnih toksina, od kojih je jedan giromitrin koji dolazi u maloj količini, a po kojem je poznat rani hrčak jer sadrži veću količinu. Navodno sadrži i koprin koji na organizam djeluje poput antabusa i postoje tvrdnje da je bilo slučajeva kod kojih je nekim osobama koje su ove gljive konzumirale uz alkohol pozlilo. Sadrži i vitamine B1, В2, D, РР, А i С te minerale fosfor, kalcij i kalij. Zato povoljno djeluje na otpornost organizma, ali i vid, no u manjoj mjeri nego pravi i stožasti smrčak.

Premda se smatra uvjetno jestivom, ne smije se brati jer se u Hrvatskoj vodi kao ugrožena vrsta. Nekoć dok se upotrebljavala bilo ju je nužno kuhati u vodi barem deset minuta u velikoj količini vode ili osušiti i poslije toga ne upotrebljavati najmanje mjesec dana. U SAD-u se smatra nejestivom vrstom koja uzrokuje blago trovanje ili može izazvati alergijske reakcije.

U načelu se pojavljuje prije drugih gljiva koje su joj slične. Od smrčaka roda Morchella razlikuje se po slobodnom klobuku, a kod zrelijih primjeraka i po šupljem stručku kakav kasnije poprimi.

Od otrovnih gljiva iz Gyromitra, kao što je rani hrčak, najlakše se razlikuje po klobuku koji podsjeća na mozak zbog izraženih vijugastih nabora i sa stručkom koji je manje ili više žljebovit. Slična je prstasta smrčkovica (Verpa digitaliformis Pers.) koja se može naći u isto vrijeme, a koja je također uvjetno jestiva (O.F. Müll.) Sw. i koja je vidljivo manje izboranog klobuka.