Posavska gulja, izumrla pasmina goveda

Posavska gulja je pasmina goveda nastala u slivnom području rijeke Save. Pretpostavlja se da je pasmina oblikovana pretapanjem lokalne populacije goveda slivnog područja rijeke Save s podolskim govedima koja su podunavskom migracijskom rutom dopirala u Panonsku ravnicu i granična područja.

Osobiti mikroklimatski uvjeti, vegetacijski pokrov, način korištenja tla i drugi uvjeti poticali su oblikovanje posavske gulje kao pasmine goveda skromnije veličine tjelesnog okvira, snažnog, izdržljivog i ustrajnog u poljodjelskim poslovima, neznatnih zahtjeva u pogledu hranidbe i smještaja, otpornijeg na bolesti te umjerenih prinosa mesa i mlijeka.Uzgojno i uporabno njegovale su se radne odlike pasmine, skromnost na hrani i smještaju, redovita plodnost, umjerena proizvodnja mlijeka i mesa.

Posavska gulja bila je prije svega radno govedo, u manjoj mjeri značajno zbog proizvodnje mlijeka, mesa, stajnjaka i kože. Uvjeti držanja bili su skromni. Goveda su veći dio godine boravila na pašnjacima, a samo su tijekom zimskog razdoblja kratko držana u skromnim nastambama (nadstrešnicama). Tijekom vegetacijskog razdoblja paša je činila glavninu obroka, a u zimskom razdoblju goveda su prihranjivana skromnim količinama grube voluminozne krme niske krmne vrijednosti.

U prihrani su rijetko korištene skromne količine krepke krme, isključivo pri obavljanju teških poslova ili neposredno nakon teljenja. Populacije podolskih goveda uzgajanih u susjednim područjima imale su stalan utjecaj na oblikovanje posavske gulje, no tijekom druge polovine XX. stoljeća uslijed intenzivnog pretapanja posavske gulje simentalskom i holštajn pasminom goveda posavska gulja je izumrla.

Posavska gulja ima povijesnu važnost u svakodnevnici života ruralne sredine slivnog područja rijeke Save. Povijesna važnost pasmine ogledala se u korisnosti koju je posavska gulja pružala u ondašnjem poljodjelstvu, transportu i osiguravanju skromnih
količina namirnica animalnog podrijetla, izuzetno važnih u prehrani stanovništva. Iz gospodarske važnosti u znatnoj mjeri proistječe i kulturološka važnost pasmine koja se prepoznaje u nekim tradicijskim običajima.

Nije moguće utvrditi interakciju pasmine i staništa u minulim vremenima, no opravdano je za pretpostaviti da je izvrsna prilagođenost pasmine podneblju imala pozitivan učinak na korištenje i održavanje staništa tijekom minulih stoljeća. U budućim promišljanima o zaštiti staništa slivnog područja rijeke Save korištenjem domaćih životinja potrebno je kao smjerokaz uvažavati specifičnosti pasmina koje su nastanjivale područje u proteklim razdobljima.

Posavska gulja bila je kasnozrelo, skromno, izdržljivo i podneblju prilagođeno govedo manjeg tjelesnog okvira.Na temelju odlika vanjštine svrstana je u skupinu podolskih goveda. Glava je bila duga i umjerene širine, nešto duža u ličnom dijelu. Rogovi su bili dugi i izražajni, tamniji u bazalnom dijelu te sivi do bijeli u vršnom dijelu. Vrat je bio umjereno dug i uzak, trup umjerene dužine, a zdjelica je bila nešto kraća i koso položena.Noge su bile čvrste, a papci tvrdi i tamno pigmentirani. Visina grebena posavske gulje iznosila je oko 120 cm, a dužina trupa oko 140 cm.

Govedo je bilo skromne dubine (oko 61 cm) i širine prsnog koša (oko 35 cm). Tjelesna je masa odraslih krava bila od 400 do 450 kg, a bikova od 500 do 600 kg. Boja tijela varirala je od sivobijele do tamnosive, s nešto tamnijim nijansama boje dlake na vratu i glavi. Obraslost mišićjem bila je skromna, nešto povoljnija u stražnjem dijelu trupa, što je posavsku gulju činilo slabo prikladnom za proizvodnju mesa.

Dnevni prirasti kao i randman mesa bio je skroman. Mliječnost je bila skromna (1600 kg), uz nešto veći udio mliječne masti (4,2%) (Šmalcelj i Rako, 1955), što je uglavnom bilo dostatno za othranu vlastitog podmlatka.