Hrvatski ovčar

Postoji nekoliko teorija o nastanku hrvatskog ovčara. Prema mr. sc. Ratimiru Orbanu (1991.) hrvatski je ovčarski pas najjužniji oblik »sojeničkog psa«, Canis familliaris palustris, od kojeg porijeklo vuku špicevi Skandinavije, srednje i južne Europe i Azije. U doba neolita »sojenički pas« bio je rasprostranjen po cijeloj Europi a kasnije i po Aziji.

Danas se smatra da su se od europskog tipa razvili ovčarski psi srednje i zapadne Europe, pinč i staroengleski terijer, a od azijskog tipa špicevi i polarni psi, pa i hrvatski ovčar (Fury, 2002). Najraniji zapis o hrvatskom ovčaru potječe iz 14. stoljeća. Đakovački biskup Petar navodi 1374. godine da su Hrvati ovog pastirskog psa doveli prilikomseobe uHrvatsku iz svoje prvotne domovine. Biskup Petar naziva psa »Canis pastoralis croaticus« (hrvatski čobanski pas) i navodi da je visok oko 3 pedlja, obrastao srednje dugom kovrčastom dlakom crne boje, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, da je polustršećih i stršećih ušiju te da je vrlo dobar za čuvanje stada svih domaćih životinja (Romić, 1977).

Zanimljiv je i prikaz glave »sojeničkog psa« iz 2. stoljeća koji je pronađen u podmorskom arheološkom lokalitetu u blizini Nina, koji je navodno identičan glavi današnjega hrvatskog ovčara. Nalaz predstavlja dio posudice koja se koristila za vino, a koje su se u različitim životinjskim oblicima proizvodile i prodavale u Maloj Aziji a pomorci su ih kao suvenire donosili sa svojih putovanja (Bauer, 2000).

U prošlosti, pa sve do polovine XX. stoljeća, gotovo se nije moglo naći seosko gospodarstvo bez hrvatskog ovčara. On je gospodario seoskim dvorištem i organizirao sva zbivanja u njemu, služio je kao nenadomjestiv pratilac stoke na ispašu ne dozvoljavajući joj da putem zalazi u ratarske površine, držao je stado na okupu i bio vjeran pratitelj ekstenzivnog načina stočarenja.

Kroz povijest hrvatski ovčar mogao se susresti na gotovo svakom seljačkom gospodarstvu. Danas se također takav tip psa (čistokrvni i mješanci u tipu hrvatskog ovčara) može naći po cijeloj Hrvatskoj.Poljoprivrednici ih izrazito cijene, ponajviše stočari. Na domaćinstvu služe kao »organizatori« dvorišta i čuvari, dok pri ispaši, posebice svinja, ovaca i koza, služe za skupljanje stada i uzbunjivanje. Izrazito okretan pas laganog kostura nema poteškoća u savladavanju različitih staništa – od ravnica do planina ili dalmatinskoga krša. Iako su po nekima neatraktivni izgledom, vrlo su cijenjeni u okviru domaćinstava. Odlikuju se izrazitom interakcijom s ostalim vrstama domaćih životinja, a kao čuvari sposobni su obraniti domaće životinje od manjih predatora – divljih vrsta.

Osnovna je boja dlake hrvatskog ovčara crna; kratka dlaka na glavi i na udovima karakteristično su obilježje pasmine. Na leđima je dlaka duga 7–14 cm; predio lica uvijek je pokriven kratkom dlakom; na vanjskoj strani ušiju dlaka je kratka, a na njihovoj stražnjoj strani dulja. Na stražnjoj strani prednjih nogu nosi dugu dlaku (rese) koja seže do šaplja; stražnji udovi pokriveni su resama do skočnih zglobova (gaće). Dlaka je razmjernomeka, valovita ili čak kovrčava; nikada ne smije biti vunasta.

Poddlaka mora biti gusta. Duljina tijela nadmašuje visinu grebena do 10%, tako da je silueta tijela prilično pravokutna. Visina kod mužjaka i ženki varira između 40 i 50 cm. Glava je klinastog oblika i razmjerno lagana. Njuška je crno pigmentirana i ne strši preko prednjeg ruba gubice. Imaju dobro razvijene zube sa škarastim zagrizom; kliještasto zubalo je dozvoljeno, no nepoželjno. Oči su kestenjastosmeđe do crne boje, srednje velike, bademastog oblika a sluznica je također tamno pigmentirana. Uši su trokutaste, napola ili potpuno uspravljene, srednje duge i nasađene malo sa strane.Uspravne uši su poželjne a kupiranje nije dozvoljeno. Greben im nije isturen, prijelaz od vrata do leđa je postupan i jedva zamjetan. Leđa su kratka imišićava, kao i predio slabina. Sapi su srednje duge, blago nakošene i mišićave.

Prsa su srednje duga, široka i duboka sa zaobljenim rebrima a prsište nije jako naglašeno. Rep im je umjereno visoko nasađen obrastao dugom i gustom dlakom. U stanju mirovanja rep nose nisko ili u visini leđne linije, a kada je pas pozoran, nosi ga iznad leđne linije. Štenad može biti rođena bez repa ili ih se tako kupira da rep kod odraslog psa nije dulji od 4 cm. Prednji udovi su ravni, gledano sprijeda, paralelni. Kutovi zglobova prilično su otvoreni, što ima za posljedicu prilično strmi stav. Udovi su srednje dugi, ramena su neznatno nagnuta, srednje duga i mišićava.

Nadlaktice su razmjerno kratke a podlaktice duge i mišićave. Lagan kostur. Prednje šaplje je suho i jedva istaknuto a prednje došaplje ne stoji potpuno uspravno. Prednje šape su male i blago duguljastog oblika, prsti su tijesno priljubljeni, nokti crni ili sivi, a jastučići su čvrsti. Zglobovi stražnjih udova imaju prilično otvorene kutove. Gledano straga, udovi su paralelni. Potkoljenice su prilično duge, a skočni zglobovi su nisko smješteni. Natkoljenice su umjereno široke i mišićave, skočni zglobovi su suhi, dobro razvijeni i imaju umjereno otvorene kutove. Stražnje šape nalikuju na prednje, međutim nešto su dugoljastije. Peti prsti trebaju se odstraniti. Poželjan način hoda je kas; on je umjereno izdašan.

Prema FCI klasifikaciji pripada: Skupina 1 – Pastirski psi (s izuzetkom švicarskih planinskih pasa), Sekcija 1 – Ovčarski psi. Bez radnog ispita. (FCI-standard br. 277).

Hrvatski ovčar značajan je dio našeg kulturno-povijesnog nasljeđa i dio biološke raznolikosti Republike Hrvatske. I danas je u aktivnoj uporabi u seoskim domaćinstvima, što pridonosi očuvanju radnih linija.Međunarodno je priznat kao hrvatska izvorna pasmina i naši ga uzgajači izlažu na međunarodnim izložbama pasa diljem svijeta.