Bubamara je koristan kukac

Poznavanje životnog ciklusa biljaka i životinja može pomoći njihovu očuvanju. Očuvanjem samo jedne korisne vrste bez očuvanja drugih u biološkom lancu ne postiže se mnogo.

Ako želimo postići uspjeh, potrebno je pored ostalih vrsta upoznati i kukce. Ličinke korisnih kukaca najčešće su malene, ružne, često neobične, ali od velike su važnosti za čovjeka. Tko bolje upozna korisne kukce i njihove stadije razvoja, prije ih može približiti svome vrtu ili voćnjaku, ali i postaviti im zgodno mjesto za prezimljavanje.

Među brojnim korisnim kukcima koji pomažu u borbi protiv štetnih upoznajmo božje ovčice – bubamare ( ), točkaste srećonoše. Od davnina se sedamtočkasta božja ovčica drži nositeljem sreće i zaštitnikom djece. Ako sleti na dijete, ne smije se otresti, nego je valja ostaviti da slobodno odleti. Vjerojatno je zato božja ovčica jedan od rijetkih kukaca kojeg se djeca ne plaše. Smatra se i vjesnikom dobivanja pisma. Za poljoprivrednika je pak božja ovčica prava sreća. Naime, kao predator biljnih uši božja ovčica omogućava smanjenje upotrebe insekticida.

U Europi živi više od 100 vrsta božjih ovčica, a samo mali broj uzrokuje štete na kulturnim biljkama. Tijelo božjih ovčica poluovalnog je, najčešće poluokruglastog oblika. Imaju dva para krila i tri para jakih nogu. Pokrilje im je najčešće crveno, narančasto ili žuto s crnim točkicama. No ima ih i crnih s crvenim točkama, a neke vrste nemaju točkice. Prema broju točkica na pokrilju određuju se vrste. Drugi par krila, s pomoću kojih dobro leti, opnast je.

Intenzivna boja pokrilja upozorava ostale kukce da božja ovčica nije za jelo. Za slučaj opasnosti, ona kao upozorenje osim boje, ima sposobnost lučenja alkaloida (coccinellina) izrazito neugodnog mirisa i gorkog okusa. Kad se osjeti ugroženom izvrne se na leđa, skupi noge i pravi se mrtvom.

Ovisno o vrsti hrane kojom se hrani, razlikuju se: afidifagne božje ovčice (hrane se biljnim ušima), akarifagne (hrane se grinjama) i kokcidifagne božje ovčice (hrane se štitastim ušima).

Sedamtočkasta božja ovčica

Najčešće ima jednu generaciju godišnje. Prosječno je duga 5-8 mm, ima crvena pokrilca sa sedam crnih točaka. Korisna je vrsta, odasli oblik (imago) i ličinka hrane se biljnim i štitastim ušima, grinjama te jajima i ličinkama drugih kukaca.

Odrasli insekti pojedu 40-50 biljnih uši dnevno, odnosno do 3000 tijekom svog života, a ličinka pojede i do 600 biljnih uši. Odrasla božja ovčica pojede 30-40 grinja na dan, 90 odraslih štitastih uši i do 300 ličinki štitastih uši. Prezimi odrasli oblik ispod otpalog lišća na mjestima gdje nema opasnosti od mraza, ispod kore drveta ili u praznim poljskim zgradama. U proljeće ženka nakon parenja odlaže 400 do 600 jaja u hrpicama od po 10 do 30 jaja na naličje lista, ali uvijek u blizini kolonija biljnih uši.

Jaja su ovalna, svijetlih boja, mliječno bijela ili žuta, a pred izlazak ličinki jaja mijenjaju boju i postaju zelena. Nakon 10 dana iz jaja izlaze ličinke. Kompletan razvoj od jaja, pa preko četiri stadija ličinke do odraslog oblika traje oko dva mjeseca.

Ličinke su produljenog oblika, tamnozelene, a na tijelu imaju bradavičaste nastavke žute i crne boje. Izrazito su proždrljive te se kreću u svim smjerovima tražeći hranu. Brzo rastu, pa se presvlače vi puta tijekom života. Ličinke božje ovčice često postaju plijenom ptica i nekih kukaca. Interesantno je da ličinke božje ovčice mravi odvlače i bacaju s rubova listova.

Kukulji se tako što zadnji dio tijela pričvrsti za biljku sekretom, a prednji je dio tijela u zraku. Kukuljenje traje 8 do 14 dana. Nakon izlaska iz kukuljice božja se ovčica nadima dok ne poprimi poluokuglast oblik. Pokrilje božje ovčice najprije je žuto, a počinje crvenjeti nakon 24 sata, kada isprva sive točkice postaju crne. Tada božja ovčica postaje onakvom kakvom je znamo.

Na smanjenje broja jedinki utječu niske temperature tijekom zime, ali i nedostatak hrane (biljnih uši i dr.) u proljeće. Da bismo spriječili takvu pojavu, dobro je postaviti kućice za njihovo uspješnije preživljavanje.

Uporabi božjih ovčica u komercijalne svrhe pridonijela je spoznaja da se hrane biljnim ušima, štitastim ušima i grinjama. Prva božja ovčica koja se rabila za biološko suzbijanje bila . Davne 1889. godine rabila u SAD za suzbijanje štitaste uši narančina crvca ( Maskell). U zapadnoj Europi rabe se vrste Muls. G.M., L. i dr. prije svega u zaštićenom prostoru, a pripravci su bazirani na broju jedinki ili volumenu zaštićena prostora. Omjer brojnosti predator-žrtva temelj je za odluku potrebe tretiranja (suzbijanja). Tek kod odnosa 1:20 predator-žrtva drastično se počinje smanjivati populacija biljnih uši.