Euroazijski ris

159

Euroazijski ris (Lynx lynx) pripada porodici mačaka, najvećoj u Europi, ali i u Hrvatskoj. Tijelo mu je dužine 1,30 m (rep dužine 11 do 25 cm).

Ramena visina iznosi 65 cm. Teži u prosjeku od 20 do 26 kg. Mužjaci dosežu težinu od 12 do 37 kg. Ženke su nešto lakše i teže od 17 do 20 kg. Za sve vrste karakteristično je da imaju šiljaste uši s čuperkom dlake na vrhu te kratak rep. Krzno im je žućkaste do sivosmeđe boje prošarano tamnijim prugama i pjegama. Oštrog je vida i sluha koji mu omogućuju da lakše otkriva plijen.

Ris je samotnjak koji lovi uglavnom u ranim jutarnjim satima ili navečer, dok se preko dana odmara. Lovi plijen tri do četiri puta teži od njega samog na taj način da skače na žrtvu, zabijajući joj u tijelo svoje oštre kandže, pregrizajući joj vrat. Kad ubije žrtvu, ponovno se vraća, u sljedećih dva do sedam dana, dok je u potpunosti ne pojede. Na dan pojede od 1 do 2,5 kg mesa, a hrani se parnoprstašima (jelenima, srnama, muflonima), pticama, zečevima i sl.

Mužjak i ženka sreću se u vrijeme parenja, između siječnja i travnja. Poslije desetak tjedana ženka koti dvoje do troje mladunaca, koji ostaju uz majku do sljedećeg proljeća. Smrtnost mladunaca je velika, pa samo polovica mladih doživi godinu dana. U prirodi živi u prosjeku od 10 do 12 godina, a u zatočeništvu i dulje, do 20 godina. Osim euroazijskog, postoji još nekoliko vrsta risova.

Dvije vrste žive na području Sjeverne Amerike, kanadski ris (Lynx canadensis) i crvenodlaki ris (Lynx rufus). U Europi, osim euroazijskog živi i iberijski ris (Lynx pardinus). Iberijski ris koji obitava na Iberskom poluotoku mogao bi uskoro nestati, ako se ne poduzmu određene mjere zaštite. U Španjolskoj i Portugalu trenutno živi oko 300 jedinki, a IUCN (Svjetska organizacija za zaštitu životinja) stavila ga je 2002. na Crveni popis ugroženih životinjskih vrsta. Stručnjaci smatraju da se može sačuvati od nestajanja tako da mu se zaštiti stanište i zečja populacija kao najvažniji prirodni plijen.

Ris je u Hrvatskoj jedina životinjska vrsta čija je izvorna populacija u potpunosti istrijebljena, još u 19. stoljeću. Prema pisanju poznatog lovnog stručnjaka dipl. ing. Alojzija Frkovića u Drvosječi (br. 31.-32. iz 1973.), saznajemo nešto više podataka o nazočnosti risa na prostoru Gorskog kotara u prošlosti. U putopisnoj knjizi »Gorski kotar« Dragutin Hirc navodi da je lugar Filip Ožbolt iz Vršica kod Crnog luga »ulovio risa u gvožđe« 1854. u istočnom podnožju Risnjaka. Oko 1880. na Risnjaku (koji je po risu i dobio ime), risa je ubio i Mate Volf iz Okruga kraj Razloga. Stanovnici napuštenih goranskih mjesta Lazac i Šegina čuli su njegovo glasanje zimi 1885. Na području čabarske gospoštije o njegovoj nazočnosti ostavio je podatke kroničar Viktor Bonel.

Seljak Antun Rede iz Frbežari susreo ga je 1866. u šumi Jarmovac lovište »Snježnik«, kada mu je htio ugrabiti psa. Vlastelinski lovac Franjo Čop čuo je glasanje risa još u proljeće 1901. prigodom lova na velikog tetrijeba.

To je ujedno i posljednji podatak o nazočnosti risa u šumama Gorskog kotara u to vrijeme. Taj podatak poklapa se s podacima o posljednjem odstrijeljenom risu u Sloveniji 1908. na području Štajerske i Dolenjske.

Ispuštanjem triju obitelji risova (tri mužjaka i tri ženke), iz karantene kod Kočevja, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ta se krupna zvijer poslije gotovo jednog stoljeća, ponovno naselila u Hrvatskoj. Povodom toga događaja, referada za lovstvo tadašnjeg ŠG Delnice organizirala je sastanak lovnih stručnjaka Gorskog kotara i Primorja. Tom su prigodom lovni stručnjaci iskazali bojazan da bi taj predator poslije uspješnog razmnožavanja u ovom kraju, mogao biti prava opasnost za srneću i jelensku divljač koja im je osnovna vrsta prehrane.

U lovnoj godini 1988./89. u Gorskom kotaru odstrijeljena su tri risa, te po jedan na području Crikvenice, Vinodolskog i Korenice. Iste te godine u Sloveniji je stečeno 14 risova, a u BIH jedan. Iz brošure »Plan upravljanja risom u Hrvatskoj« saznajemo da je u Hrvatskoj od 1978. do 2000. usmrćeno ukupno 211 risova. Od toga broja najviše ih je stradalo u Primorsko-goranskoj županiji 153, u Ličko-senjskoj 56, Karlovačkoj 11, Zadarskoj tri, po dva u Istarskoj i Zagrebačkoj te jedan u Vukovarsko-srijemskoj i Splitsko-dalmatinskoj. Godišnji mortalitet kretao se od jednog do sedamnaest risova.

Da bi se spriječio njegov daljnji nekontrolirani odstrjel, Republički zavod za zaštitu prirode donio je odluku o njegovoj zaštiti 1982. Hrvatska je potpisnica Bernske konvencije o zaštiti divljih vrsta i prirodnih staništa iz 2000. godine, a na popisu te konvencije nalazi se i ris. Kao potpisnica niza međunarodnih ugovora o zaštiti prirode, naša se zemlja obvezala poduzeti mjere njegove zaštite. Mjerama zaštite osigurat će se njegovo stanište, kako bi se osigurala stabilna populacija koja će biti genetski spremnik i potencijalni izvor njegova naseljavanja u zemljama iz kojih je nestao.

Zaštićen je na temelju niza zakona: Zakona o zaštiti prirode, Zakona o lovu, Zakona o dobrobiti životinja, Strategijom i akcijskim planom zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti u RH i sl. Pravilnikom o zaštiti pojedinih vrsta sisavaca, ris je također zaštićena vrsta. To znači da je zabranjeno svako ometanje, uznemiravanje životinje u njezinu prirodnom životu i slobodnom razvoju, prikrivanje, prodaja, kupnja, otuđivanje ili pribavljanje na drugi način, kao i prepariranje.

Zaštićene vrste zabranjeno je izvoziti ili uvoziti iz inozemstva. Za ubijenog risa plaća se kazna u iznosu od 35.000 kn. Sukladno strategiji i akcijskom planu zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti RH, definirane su aktivnosti izrade Akcijskog plana zaštite i plana upravljanja risom u Hrvatskoj.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.