Čuvarkuća (Sempervivum tectorum L.) poznata je pod nazivima čuvarka, divlje smilje, pazikuća, uhovnik, a pripada porodici tustika. Domovina joj je Meksiko, ali raste u srednjoj i južnoj Europi i Aziji.
Trajna je biljka mesnatih i sočnih listova složenih u debelu prizmenu rozetu široku i do 8 cm. Listovi su pri vrhu bodljikavi i na vrhu ušiljeni. Biljka raste i do 60 cm visine, a cvjetna stapka koja naraste iz rozete ima na vrhu ružičaste cvjetove složene u razgranat cvat. Cvate ljeti, a pokrivena je malim ljuskavim listićima. Razmnožava se vegetativno, preko bočnih izdanaka iz kojih narastu nove rozete. Cvate od srpnja do rujna. Nekada su je sadili i po krovovima seoskih kuća i staja vjerujući da ih ona čuva od oluje i groma. Ova tradicija potječe iz 9. stoljeća.
U odredbama Kapitulara Karla Velikoga i njegovog sina Ljudevita Pobožnog, u popisu 72 biljke čiji je uzgoj naređen spominje se i čuvarkuća. Uzgaja se kao ukrasna biljka po vrtovima. Neki oblici biljke rastu u prirodi na kamenitim mjestima, a kod nas i u pukotinama stijena. Jedna podvrsta (subsp. alpinum) raste samo na visokim planinama.
Biljka sadrži jabučnu i mravlju kiselinu, soli, vosak, šećer, gumu i mineralne sastojke. Bez mirisa je, okusa sluzastog, trpkog i kiselkastog. Listovi se beru od proljeća do jeseni. Listove ubrane za vrijeme cvatnje sušimo na prozračnom i sjenovitom mjestu.
Tještenjem listova dobijamo sok. Kako se čuvarkuća sastoji od 90 posto vode, njenim cijeđenjem dobijamo sok koji je vrlo važan za ublažavanje žeđi i to u krajevima gdje je prisutna oskudica vode. Ova biljka poznata je od davnina u narodu kao stari recept za liječenje raznih rana, kožnih oboljenja te bolesti uha, ali i drugih bolesti. Zdrobljenim svježim listom liječe se čirevi, opekline, raspucana i oštećena koža, pa i najteže bolesti poput karcinoma kože. Mogu se također liječiti i ubodi raznih insekata, a pomiješan s medom dobar je i u liječenju srčanih mana. Čaj se koristi kod navedenih vanjskih bolesti, a za unutarnju primjenu kod hemeroida, glista, prejakih mjesečnica, ispiranja usne šupljine. Svježi sok biljke može poslužiti za liječenje čireva na oku, slabog sluha, zatvorenog sluha, kod bolova i curenja uha, opeklina na koži, ekcema, apscesa, osipa i sl. Dobar je i za gastritis, bradavice i kurje oči, crveni vjetar i sl. Od svježeg soka može se napraviti oblog za rane koje krvare, i rane nastale od kiselina.
Mast se koristi za liječenje oteklina, rana od udaraca, sunčanih pjega, raznih kožnih nečistoća. Sočni debeli listovi mogu poslužiti kao dodatak salati i varivu.
Svježim sokom gasi se žeđ, a zgnječene listove može se upotrijebiti za liječenje uboda insekata, opeklina, oteklina, udaraca, manjih rana. U homeopatiji koristi se u obliku matične tinkture od listova za liječenje kancerogenih tumora, dojke i maternice, krvarenja iz zubnog mesa, uboda insekata…
Na sličan način koriste se i dvije srodne vrste istoga roda, mala čuvarkuća Sempervivum schlehani Schott koja u sredini latica ima tamnocrvenu prugu, a rozete su manje u promjeru 3 do 6 cm, i plava čuvarkuća Sempervivium glaucum Ten. s 5 do 10 cm širokim rozetama i plavozelenim duguljastim listovima. Samonikle čuvarkuće ne bi trebalo brati, jer su rijetke pa na taj način dolazi u pitanje i njihov opstanak.
Osobama slabog želuca, jetre i bolesne žuči ne preporučuje se uzimanje čuvarkuće ni u kom obliku.