Prve opise biljke dao je Dioskorid. Navodi njegovu uporabu u liječenju kožnih bolesti. Kao afrodizijak koristila ju je pjesnikinja Sapho u staroj Grčkoj. Poznat je po nazivima vražji stric, bijela sikavica, bermak, brmak, brmeč, poljski kotrljan, bela, skolab.

U starom vijeku bilo je rašireno vjerovanje u njegovu moć kao afrodizijaka. Korijen biljke koristio se za vrijeme menstrualnih problema i želučanih bolesti. U srednjem vijeku koristio se još više. Propisivali su ga u liječenju plućnih bolesti, vodene bolesti, kod izostanka menstruacije, zastoja mokraće, skorbuta, upala usne šupljine i sl.
Zeljasta je trajnica s grmoliko razgranjenom stabljikom, koja je uspravna, debela i izbrazdana. Listovi su sjedeći, ili na kratkoj peteljci, tvrdi, s bodljasto nazubljenim rubovima. Štitasti cvat sastavljen je od brojnih, sjedećih cvjetova te podsjeća na glavicu. Ovojni listovi cvata bodljasto su nazubljeni s dugim bodljikastim vrhom. U tlu ima valjkasti, debeli i smeđi korijen.
Cvate od lipnja do kolovoza. Ima osebujan miris i to naročito korijen. Okus mu je sličan mrkvi, ali dosta je gorak i ljut. Raste kao korov na suhim mjestima, na kamenjarima, uz morsku obalu, na livadama, uz putove, pruge, rubove šuma, na šumskim čistinama.
Sadrži: eterično ulje, tanin, saponin, šećer, gorke tvari, natrij, kalij. Sakuplja se dvogodišnji nadzemni dio u vrijeme cvatnje. Usitni se i suši na toplom i prozračnom mjestu. Korijen se (poslije branja cvjetnih glavica i sjemena), vadi i očisti od zemlje. Iskapa se u proljeće i jesen. Izreže se na komadiće i trake te suši na toplom mjestu na suncu. Mladi listovi koriste se za jelo.
Posebno je ljekovit svježi sok kotrljana. Nije ga lako iscijediti, ali je dobar diuretik koji se koristi u liječenju mokraćnih organa. Njime se pospješuje izlučivanje mokraće (pojačano izlučuje ureu i kloride, liječi kronični nefritis i upalu bubrega, te srčane tegobe s vodom). Primjenjuje se i kod liječenja raznih kožnih bolesti (kožnih nečistoća, bolnih stanja na koži, opeklina, infekcija).
Nadzemni dio biljke i korijen koriste se za liječenje:
– infekcija urinarnog sustava (kamenaca u bubrezima i mjehuru)
– bolesti jetre i žuči (slab rad jetre, žutica)
– bolesti kod kojih se potiče mokrenje i znojenje (reume, visokog tlaka, vodenih bolesti, edema i sl.)
– ženskih bolesti (za regulaciju mjesečnice ili za njeno izazivanje)
– kod tegoba želuca i crijeva (za normalizaciju probavnog sustava, grčeva crijeva rabi se nadzemni dio biljke)
– bolesti dišnog sustava (kod bronhitisa, kašlja, prehlada, katara bronha, katara dišnih puteva)
– za čišćenje krvi, bolesti jetre (pročišćavanje).
Čaj: uzima se jedna čajna žličica bilja i 2 dl vode. Bilje se prelije vrućom vodom, poklopi se i pusti da odstoji petnaestak minuta. Procijedi se i uzima dvije do tri šalice čaja na dan.
Tinktura: 200 g korijena ili svježe nadzemne biljke u cvatu, i jedna litra 70postotnog alkohola. Bilje se moči tridesetak dana u alkoholu i procijedi. Uzima se tri puta na dan po 1015 kapi s malo vode ili čaja.
Sirup: 20 g svježeg soka, 50 g limuna, 100 g meda i 3 dl vode. Svježi sok iscijedi se iz biljke u cvatu, a može i iz korijena. Pomiješaju se svi sastojci, a tako pripremljen sirup pohranjuje se na tamnom mjestu. Uzima se po jedna mala rakijska čašica svaka četiri sata. Kod vodenih tegoba sirup se napravi bez meda i uzima svaka dva sata po jedna rakijska čašica. Kontraindikacije kod uzimanja ove biljke nisu poznate.