Žute mrlje na snijegu

3015
Spread the love

Svi psi svijeta, vukovi, čagljevi, lisice i drugi članovi obitelji pasa ostavljaju mirisne oznake mokraćom, obično na nekim istaknutim mjestima.

Takve tuđe oznake njuše, reklo bi se kako ih pročavaju. Ljudi to promatraju tisućama godina, no do novijeg vremena nisu znali zašto se te zvijeri tako ponašaju.

Oznake mokraćom najbolje se vide kada ima snijega – tada su to žute mrlje na putu divljači. Po njima se može odrediti i spol odraslih životinja: u ženke su žute mrlje u samom tragu, a u mužjaka lijevo ili desno od traga. Osim toga, mužjaci iz obitelji pasa puno češće ostavljaju te oznake nego ženke. Na snijegu mogu biti i crvene mrlje. Primjerice, u vrijeme tjeranja lisica od ženki ili od borbe mužjaka za ženke. Zanimljivo je jedno praćenje markiranja mokraćom kod lisice, koje su obavili znanstvenici.

Pri tom nisu otkrivene veze aktivnosti markiranja s vremenskim promjenama. Mužjaci markiraju svoj put mokraćom svakih 150, a ženke svakih 230 m. Ukupno gledano, za jedan i pol puta više ima muških nego ženskih oznaka, ako bi računali da je isti broj mužjaka i ženki na nekoj teritoriji. U razno vrijeme godine učestalost markiranja je različita, a nije ista ni po mjesecima. Najviše je žutih mrlja u vrijeme parenja lisica – u siječnju i veljači. Tada je pojačana reakcija mužjaka na mokrenje ženki. Uopće, uzbuđenje izaziva mokrenje. Na ravnoj površini snijega žute mrlje se rijetko sreću, a češće gdje ima kakvih uzvisina i istaknutih mjesta. Ženke češće markiraju mokraćom na neistaknutim mjestima. Visina objekata koje markiraju, obično ne prelazi dvadesetak centimetara. Mužjaci u osnovi ostavljaju žute mrlje na višim predmetima – od dvadesetak do sedamdesetak centimetara. To je i logično, jer ženke čučnu kada mokre, a mužjaci pri tom dignu lijevu ili desnu nogu. No, ako mužjaci češće markiraju mokraćom, ženke to čine izmetom.

Među objektima koji se markiraju su: stabalca, grmovi, buseni trave, hrpice slame, panjevi, kamenje, snježni humci i grude i drugo. Mužjaci češće ostavljaju oznake na busenovima. Sve lisice gotovo uvijek markiraju mjesta gdje su htjele uloviti miša ili drugi plijen ili naći strvinu. Više žutih mrlja je na snijegu u godinama bogatim sitnim glodavcima. Kada je mnogo hrane, ona se više koristi. Otuda je više izmeta, povećano uzimanje vode i kao posljedica, češće markiranje mokraćom. Više tih mirisnih oznaka lisice ostavljaju na rubovima šuma, otvorenim površinama, a manje u šumi. To zavisi, ne samo o količini hrane na raznim dijelovima, nego i o mogućnosti predaje mirisnih signala i informacija. Na otvorenim površinama mirisi se lako prenose vjetrom i mogu biti otkriveni na većim udaljenostima nego u šumi. Na rubu šume, gdje je više sitnih glodavaca i zaklona, lisice se češće zadržavaju.

To je poput “društvenog kluba” i na takvim mjestima su veće šanse da mirisni signal primi druga lisica. Mokraća sadrži oko sto pedeset različitih kemijskih spojeva, od kojih mnogi imaju svoj miris. Sastav, a prema tome i miris, mogu se mijenjati u zavisnosti od uvjeta života i drugog. Zato mokraća služi pripadnicima obitelji pasa i drugim životinjama kao važan izvor informacija. Te informacije ne govore samo o mjestu gdje je neka životinja bila, nego i o drugim podacima, koji sene mogu priopćiti tako točno pomoću zvučnih ili vidnih signala.

Kemijski sastav mokraće, njen miris i boja, mijenjaju se u zavisnosti od raznih činitelja: prehrane, spola, starosti, zdravstvenog stanja i drugog. Na prvi pogled ostavljanje ovakvih mirisnih oznaka je prosto izbavljanje organizma od “nusprodukata” metabolizma. Ali, u prirodi je sve znatno složenije i mudrije nego što izgleda. Priroda je ekonomična i ne propušta procesu ili organu pridodati nekoliko namjena, koristeći sporedne produkte njihove osnovne djelatnosti. Prvotna funkcija, ekskretorna, je vremenom u procesu evolucije dopunjena onima ekološkog i etološkog karaktera.

Znanstvenici izdvajaju devet funkcija mirisnih oznaka putem mokraće i izmeta. To je regulacija brojnosti smanjivanja ili povećavanja razmnožavanja; predavanje informacija o opasnim mjestima ili o onima gdje ima hrane; o sebi – starosti, spolu, hijerarhijskom položaju, fiziološkom i emocionalnom stanju i drugom, mjestu gdje se nalazi itd.; regulacija korištenja teritorija i pričuve hrane putem signalizacije o zauzetosti “doma”, teritorija i gušenje mirisom agrasivnosti suparnika i neprijatelja. Zatim je tu stvaranje parova životinja; obrana putem plašenja ili dezorijentacije neprijatelja; tjeranje kukaca i grinja – vanjskih nametnika; orijentacija i izučavanje na temelju markiranja raznih predmeta, teritorija, granica individualne teritorije, prehrambenih i opasnih mjesta.

Tu je i građevinska funkcija kod nekih vrsta – korištenje izmeta za izradu skloništa i zatvaranje nastambi; dopunjavanje nedostataka prehrane putem konzumiranja izmeta i na kraju, udaljavanje iz organizma produkata razmjene tvari.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.