Žute mrlje na snijegu

Svi psi svijeta, vukovi, čagljevi, lisice i drugi članovi obitelji pasa ostavljaju mirisne oznake mokraćom, obično na nekim istaknutim mjestima.

Takve tuđe oznake njuše, reklo bi se kako ih pročavaju. Ljudi to promatraju tisućama godina, no do novijeg vremena nisu znali zašto se te zvijeri tako ponašaju.

Oznake mokraćom najbolje se vide kada ima snijega – tada su to žute mrlje na putu divljači. Po njima se može odrediti i spol odraslih životinja: u ženke su žute mrlje u samom tragu, a u mužjaka lijevo ili desno od traga. Osim toga, mužjaci iz obitelji pasa puno češće ostavljaju te oznake nego ženke. Na snijegu mogu biti i crvene mrlje. Primjerice, u vrijeme tjeranja lisica od ženki ili od borbe mužjaka za ženke. Zanimljivo je jedno praćenje markiranja mokraćom kod lisice, koje su obavili znanstvenici.

Pri tom nisu otkrivene veze aktivnosti markiranja s vremenskim promjenama. Mužjaci markiraju svoj put mokraćom svakih 150, a ženke svakih 230 m. Ukupno gledano, za jedan i pol puta više ima muških nego ženskih oznaka, ako bi računali da je isti broj mužjaka i ženki na nekoj teritoriji. U razno vrijeme godine učestalost markiranja je različita, a nije ista ni po mjesecima. Najviše je žutih mrlja u vrijeme parenja lisica – u siječnju i veljači. Tada je pojačana reakcija mužjaka na mokrenje ženki. Uopće, uzbuđenje izaziva mokrenje.Na ravnoj površini snijega žute mrlje se rijetko sreću, a češće gdje ima kakvih uzvisina i istaknutih mjesta. Ženke češće markiraju mokraćom na neistaknutim mjestima. Visina objekata koje markiraju, obično ne prelazi dvadesetak centimetara. Mujžaci u osnovi ostavljaju žute mrlje na višim predmetima – od dvadesetak do sedamdesetak centimetara. To je i logično, jer ženke čučnu kada mokre, a mužjaci pri tom dignu lijevu ili desnu nogu. No, ako mužjaci češće markiraju mokraćom, ženke to čine izmetom.

Među objektima koji se markiraju su: stabalca, grmovi, buseni trave, hrpice slame, panjevi, kamenje, snježni humci i grude i drugo. Mužjaci češće ostavljaju oznake na busenovima. Sve lisice gotovo uvijek markiraju mjesta gdje su htjele uloviti miša ili drugi plijen ili naći strvinu. Više žutih mrlja je na snijegu u godinama bogatim sitnim glodavcima. Kada je mnogo hrane, ona se više koristi. Otuda je više izmeta, povećano uzimanje vode i kao posljedica, češće markiranje mokraćom. Više tih mirisnih oznaka lisice ostavljaju na rubovima šuma, otvorenim površinama, a manje u šumi. To zavisi, ne samo o količini hrane na raznim dijelovima, nego i o mogućnosti predaje mirisnih signala i informacija. Na otvorenim površinama mirisi se lako prenose vjetrom i mogu biti otkriveni na većim udaljenostima nego u šumi. Na rubu šume, gdje je više sitnih glodavaca i zaklona, lisice se češće zadržavaju.

To je poput “društvenog kluba” i na takvim mjestima su veće šanse da mirisni signal primi druga lisica. Mokraća sadrži oko sto pedeset različitih kemijskih spojeva, od kojih mnogi imaju svoj miris. Sastav, a prema tome i miris, mogu se mijenjati u zavisnosti od uvjeta života i drugog. Zato mokraća služi pripadnicima obitelji pasa i drugim životinjama kao važan izvor informacija. Te informacije ne govore samo o mjestu gdje je neka životinja bila, nego i o drugim podacima, koji sene mogu priopćiti tako točno pomoću zvučnih ili vidnih signala.

Kemijski sastav mokraće, njen miris i boja, mijenjaju se u zavisnosti od raznih činitelja: prehrane, spola, starosti, zdravstvenog stanja i drugog. Na prvi pogled ostavljanje ovakvih mirisnih oznaka je prosto izbavljanje organizma od “nusprodukata” metabolizma. Ali, u prirodi je sve znatno složenije i mudrije nego što izgleda. Priroda je ekonomična i ne propušta procesu ili organu pridodati nekoliko namjena, koristeći sporedne produkte njihove osnovne djelatnosti. Prvotna funkcija, ekskretorna, je vremenom u procesu evolucije dopunjena onima ekološkog i etološkog karaktera.

Znanstvenici izdvajaju devet funkcija mirisnih oznaka putem mokraće i izmeta. To je regulacija brojnosti smanjivanja ili povećavanja razmnožavanja; predavanje informacija o opasnim mjestima ili o onima gdje ima hrane; o sebi – starosti, spolu, hijerarhijskom položaju, fiziološkom i emocionalnom stanju i drugom, mjestu gdje se nalazi itd.; regulacija korištenja teritorija i pričuve hrane putem signalizacije o zauzetosti “doma”, teritorija i gušenje mirisom agrasivnosti suparnika i neprijatelja. Zatim je tu stvaranje parova životinja; obrana putem plašenja ili dezorijentacije neprijatelja; tjeranje kukaca i grinja – vanjskih nametnika; orijentacija i izučavanje na temelju markiranja raznih predmeta, teritorija, granica individualne teritorije, prehrambenih i opasnih mjesta.

Tu je i građevinska funkcija kod nekih vrsta – korištenje izmeta za izradu skloništa i zatvaranje nastambi; dopunjavanje nedostataka prehrane putem konzumiranja izmeta i na kraju, udaljavanje iz organizma produkata razmjene tvari.