Rogovlje ostavlja trag

4163

Svake godine srnjaci (i jeleni) odbacuju rogovlje i izrasta im novo, što se, naravno, ne podudara s kalendarskom godinom. Srnjaci odbacuju rogovlje u studenom, stari mužjaci već krajem listopada.

Kada se srnjak oslobodi starog rogovlja, odmah mu počinje rasti novo. Razvija se zaštićeno dlakavom kožnatom “navlakom” koja se naziva runje, bast ili liko. Ispod te zaštite su žile i žilice kroz koje krv donosi tvari potrebne za izgradnju roga. Rogovlje doraste i okošta do kraja ožujka ili u travnju. Kada je rogovlje pri kraju razvoja, kada je okoštalo, i kasnije dok ga srnjak nosi, ostavlja njima razne tragove na području na kom živi.

Još prije nego što rogovlje okošta, srnjak njime tare o stabalca i grane. Prvi su to znaci kasnijeg izraženijeg teritorijalnog ponašanja. Bez obzira što to srnjak čini lagano i oprezno, rogovlje je osjetljivo i boli kod malo jačeg pritiska ili udarca. Kada zaboli, srnjak naglo odskoči i zbog trzaja glavom može se dogoditi da udari ili zapne mladim rogovljem o granu ili deblo.

Na tom mjestu tada ostanu dlačice s runja i krv s ozlijeđenih žila. Takve tragove rogovlja nije lako zamijetiti. Kada meko i hrskavičasto rogovlje sazrije i okošta, runje se sasuši. Srnjak vjerojatno osjeća jak svrbež i čisti rogovlje od runja stružući o stabalca, granje i grmlje. Runje se skida u iznutra vlažnim trakama, po pravilu od vrha roga do ruže. Veći dio sasušenih i skinutih traka srnjak odmah pojede, tako da se ostaci runja mogu naći izuzetno rijetko. Pri čišćenju bijela kost rogovlja dobije karakterističnu tamniju boju, od kemijskih reakcija koje nastaju između ostataka krvi na rogovima i biljnih vrsta o koje srnjak čisti rogovlje.

U lišćarskim šumama rogovlje najčešće čisti na mekim vrstama drveća, kao što su topole i vrbe, a od ostalih vrsta na onima koje imaju glatku koru. U četinarskim šumama bira one vrste kojih ima malo, primjerice, ariš i smreka u borovoj šumi. Srnjak ne završava čišćenje rogovlja na jednom stabalcu ili grmu, nego to čini po cijeloj šumi i tako ošteti više biljaka. Po visini ozljede na drveću može se vidjeti je li rogovlje čistio srnjak ili jelen. Srnjak čisti rogovlje ili na visini od 10 do 50 cm ili od 50 do 100 cm. Po svježini i boji ozljede može se utvrditi kada je nastala. Svježa, bijela i vlažna ozljeda je od prošle noći ili najdalje od jučerašnjeg dana. Poslije dva dana ozlijeđeno mjesto požuti, a otprilike za tjedan dana potamni.

Kada već čisti rogovlje, srnjak ostavlja mirisne i vidne teritorijalne oznake. Srnjak ima ispred i između rožišta mirisnu žlijezdu koja je posebno aktivna u proljeće i ljeto. Udaranjem rogovljem i trenjem žlijezde o stabalca, granje i grmlje, srnjak ostavlja mirisnu lučevinu. Time upozorava druge srnjake da je on gospodar na tom području. Na to upućuju i vidni tragovi koji nastaju guljenjem kore i lika do samog drva i lomljenje grana i grančica.

Također, i kopanjem zemlje papcima, kojeg inače nema kod čišćenja rogovlja. Takvo označavanje događa se u vrijeme osvajanja i obrane posjeda pa sve do vremena parenja. Posebno oživi pred parenje. Obavlja se na granicama individualnih teritorija i unutar njih. Tamo gdje ima više srnjaka češće dolazi do oštećivanja drvenastih biljaka. Srnjaci udaraju rogovljem i po većim i čvršćim zeljastim biljkama. Naročito to važi za poljske srnjake koji nemaju na izbor drveća i grmlja.

Neki srnjaci udaraju rogovljem lagano, neki naglo i žestoko. Pojedini pri tom vrte glavom pa polome grane i grančice. Srnjaci s ikričavim rogovljem više ozlijede drveće i grmlje. Jedni srnjaci udaraju duže, drugi kraće, neki jednom ozlijede stabalce, neki više puta. Dobar promatrač može po tome kakve je oznake na drvenastim biljkama ostavio srnjak utvrditi je li promijenio stanište i kuda se kreće.

Srnjaci ne čiste rogovlje i ne obilježavaju teritorij na suhim, nego samo na živim drvenastim biljkama. Time mogu načiniti štete na mladom drveću. One obično nisu velike, ukoliko nisu ozlijeđene ili uništene vrste do kojih je šumarstvu stalo. Primjerice, nije neka šteta ako se ošteti vrba ili topola u šumi tvrdih listača, ali je šteta ako stradaju vrijedne manje zastupljene vrste, posebno one koje su posijane ili posađene.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.