Kako se uzgaja jari grah?

Sikirica ili jari grah potječe iz južne Europe i zapadne Azije. Najviše se uzgaja u Indiji i nekim sušnim područjima Afrike. U Hrvatskoj se uzgaja na manjim površinama u okolici Zadra. Nije poznato uzgaja li se i u ostalim priobalnim područjima, jer je riječ o grahu koji se «prilagodio» zadarskom zemljišnom i klimatskom podneblju.

Naime, sikirica je jednogodišnja biljka dobro razvijenog dubokog korijena koja se sije koncem ožujka. Zanimljivo je da se tlo priprema već u veljači s tim da se pri tome ne razbacuje i ne zaorava uopće nikakvo gnojivo. Dakle, riječ je o čistoj, toliko traženoj eko proizvodnji.

Sikirica raste na gotovo svakom tlu, pa i na teškom, glinovitom i malo zaslanjenom tlu, siromašnom hranivima. To je ustvari najotpornija mahunarka na sušu, premda podnosi i stagnirajuću vodu nastalu nakon jačih i duljih oborina. Međutim, zadarski proizvođači navode kako «jari», kako ga zovu od milja, ne podnosi kišu te tvrde kako kilogram sjemena može dati i do 50 kg ploda. Zanimljiv je i podatak da ga vršaju na taj način što po njemu vozaju traktor na tvrdoj podlozi.

Dužina vegetacije iznosi 120-150 dana, što znači da dozrijeva sredinom ljeta. U pravilu, sikirica je biljka blage klime i u tom pogledu je dosta slična grašku. Uostalom, njeno zrelo sjeme koristi se kuhano i to obično u smjesi s bobom, graškom, grahom ili slanutkom.

Zanimljiv je i podatak kako trenutno u Hrvatskoj ne možete doslovce pronaći ni zrno graha iz domaće proizvodnje. Razlog je njegova velika popularnost zbog koje se «jari» uvozi čak iz Italije. Međutim, kako naši izvori tvrde, «uvozni jari» se treba pet puta dulje kuhati od domaćeg a sigurno nije ni iz eko proizvodnje.

Uostalom, kako bi domaćeg i bilo kada su ga nakon medijske pompe prvi pokupovali nakupci poznatih farmaceutskih kuća. Na kraju bi sve sveli na onu poznatu- za dobrim konjem prašina se diže…