Suvremeni oblici gnojidbe, njihove prednosti i nedostatci

Ishrana bilja je relativno mlada znanstvena disciplina u području biotehnoloških znanosti. Nastala je izdvajanjem iz agrikulturne kemije, kao i pedologija i hranidba životinja.

Agrikulturna kemija je započela svoj razvoj u 19. st. i napretkom prirodnih znanosti uslijedio je buran razvoj uz podjelu na uže discipline. Danas je ishrana bilja u širem smislu dio fiziologije bilja, jer izučava ishranu poljoprivrednih kultura na staništu u odnosu na kvantitetu i kvalitetu prinosa. Biljno-fiziološki aspekt ishrane bilja istražuje usvajanje kemijskih elemenata, sintezu organske tvari, te rast i razvoj biljaka. U sastav biljaka ulazi čitav niz elemenata koje biljke usvajaju iz tla i atmosfere.

Neki od neophodnih elemenata, posebice dušik, fosfor i kalij potrebni su u većim količinama, te se obvezno dodaju u tlo. Međutim, znatan dio se odnosi prinosom, jedan dio se ispire oborinama, posebno dušik koji je vrlo pokretan u tlu, dok jedan dio prelazi u nepristupačne oblike za biljku kao željezo, a da ne spominjemo utjecaj pH reakcije na pokretljivost fosfora u tlu. Na našim tlima, koja su uglavnom karbonatna i vrlo propusna, osnovnom gnojidbom se ne mogu podmiriti sve potrebe biljaka za hranjivima, pa je u vegetaciji potrebno vršiti prihranu poljoprivrednih kultura, zbog gore navedenih razloga. Pri tome je voditi računa u kojim fenofazama uzgajana kultura pokazuje potrebe za određenim elementom, te o antagonističkom djelovanju između pojedinih elemenata ishrane.

U cilju utvrđivanja raspoloživosti hranjiva koristi se niz različitih metoda kao što su kemijska analiza tla i biljaka, mikrobiološke metode, poljski pokusi, pokusi u kontroliranim uvjetima i druge metode. svaka metoda ima određene prednosti i mane, ali je isto potrebno naglasiti da svaka CIfO gnojiva Postavljanje crijeva za fertirigaciju metoda potpuno ili djelomično isključuje subjektivnu procjenu i proizvoljnost, te uvodi određeni sustav u utvrđivanju potreba za hranjivima, preko praćenja intenziteta pojedinih činitelja efektivne plodnosti tla i sustava eliminacije ograničavajućih činitelja.

Ekonomski principi nalažu da se doza gnojiva povećava sve dok je rast prinosa rentabilan. Troškovi gnojidbe čine 1/3 do 1/4 svih ulaganja u biljnoj proizvodnji. Dakle, racionalna proizvodnja hrane podrazumijeva količinu gnojiva koja odgovara potrebama biljke, stanju biljke, plodnosti tla i istovremeno vodi računa o klimatskim prilikama uzgojnog područja i mogućem prinosu. folijarna ishrana u posljednje vrijeme postaje sve interesantnija i sve se više upotrebljava, posebno u višegodišnjim nasadima. U prilog popularizacije folijarne ishrane govore nova saznanja o mehanizmima apsorpcije ovih gnojiva, te bogat izbor ovih strukturno različitih gnojiva. Nove generacije folijarnih gnojiva sadrže i do 75% aktivne tvari, te se ona koriste u intenzivnim fazama rasta i razvoja biljke.

Kod primjene folijarnih gnojiva potrebno je obratiti pozornost na sljedeće:

• tretiranje folijarnim gnojivima
• izvoditi rano ujutro ili uvečer, u cilju izbjegavanja brze dehidracije rastora s lisne površine, odnosno temperatura zraka ne smije biti veća od 25 ˚C, te bez jakog vjetra koji uvelike smanjuje pokrivenost lisne mase rastvorom;
• kod tretiranja treba nastojati i da se što više i bolje oprska i naličje lista;
• upotrebljavati sredstva za smanjenje površinskog napona u cilju poboljšanja lijepljenja rastvora;
• poželjno je da tlo pred folijarna tretiranja bude vlažno, ali ne previše jer dolazi do otežanog kretanja traktora kroz nasad;
• izbjegavati miješanje folijarnih gnojiva sa sredstvima na osnovi bakra i sumpora;
• provjeriti pH vrijednost rastvora i ako je potrebno izvršiti korekciju s preparatom za smanjenje pH vrijednosti.

Fertigacija je suvremeni sustav distribucije rastvorenih hranjiva u vodi, odnosno tehničko-tehnološka operacija s kojom se istovremeno biljci dostavlja na raspolaganje voda i u njoj rastvorena hranjiva. Ovaj način navodnjavanja i prihranjivanja podrazumijeva precizno doziranje vode i hranjiva biljkama, a prema potrebama rasta i razvoja. To se postiže zahvaljujući posebnom načinu izgradnje fertigacijskog sustava, koji omogućava višekratne intervencije.

Broj intervencija zavisi od uzgajane kulture i potreba za hranjivima. Kod povrtlarskih i cvjećarskih kultura u zaštićenim prostorima, te kultura uzgajanih u lončanicama, broj intervencija može biti i do 25 u danu, dok kod kultura uzgajanih u tlu na otvorenom broj intervencija je znatno manji, obično se radi o dvije intervencije- ujutro i navečer. značajna karakteristika fertigacije je da se može u potpunosti kontrolirati isporuka količina vode, hranjiva, te pH vrijednost rastvora i njegov elektro konduktivitet- sadržaj soli u mg/l. za uspješno izvođenje fertigacije potrebno je osigurati izvor vode, te sustav za fertigaciju koji se sastoji od crpke, cjevovoda, filtera, stanice s rezervoarima za pripremu hranjivog rastvora, te cijevi za navodnjavanje s odgovarajućim izvodima (kapljači i rasprskivači).

Nedostatak fertigacije je cijena sustava i mogućnost začepljenja sustava za navodnjavanje fizičkim, kemijskim i biološkim sedimentima, pa se prema vrsti začepljenja koji se utvrđuje analizom vode za navodnjavanje, vrši i adekvatna metoda pročišćavanja.