Žalac i otrovna žlijezda kod pčela

743

U obrani se pčela služi žalcem koji je smješten na kraju zatka, a za vrijeme mirovanja pokriven je desetom leđnom i trbušnom ljušcicom.

Žalac potječe od leglice koju imaju ženke raznih kukaca, a služi za polaganje jaja. Stoga žalac nalazimo samo u radilice i matice. Žalačni aparat građen je od preformiranih ljuščica 11. i 12. kolutića, a završava se sa dvije žalačne iglice. Svaka od ovih iglica ima na svojem zašiljenom kraju zupce koji su vrškom okrenuti prema naprijed.

U neposrednoj je vezi sa žalcem otrovna žlijezda koja se nalazi ispod crijeva u stražnjem dijelu šupljine zatka. Sastoji se od tanke, mnogo puta savijene cijevi koja se u prednjem dijelu račva u dvije kratke cijevi. Na stražnjem kraju ova se žlijezda proširuje u veliki mjehur u kom se skuplja otrov. Otvor otrovne žlijezde nalazi se u prednjem dijelu žalačnog žlijeba. Posve mlade pčele još ne proizvode otrov, a pčele starije od 20 dana prestaju s proizvodnjom otrova, no u mjehuru otrovne žlijezde ostaje otrov sačuvan. Pčelinji je otrov vodenasta tekućina kiselkaste reakcije, a sastav joj je veoma složen. 75% suhe tvari otrova sastoji se od bjelančevina. Od anorganskih tvari u otrovu se nalazi u nešto većoj količini kalcij (0,26%) magnezij (0,49%) i fosfor (0,42%). U njemu nema mravlje kiseline.

Kad pčela želi ubosti, podvine zadak prema dolje i stavi vršak žalca na odnosno mjesto. Žalačne iglice počinju se pomicati jedna uz drugu, a njihovi zupci zadiru sve dublje u kožu. Za vrijeme uboda teče otrov u ubodeno mjesto. Ubode li pčela drugu pčelu ili kukca, može lako izvući svoj žalac. No ubode li pčela čovjeka ili životinju, koji imaju elastičnu kožu, ona ne može izvući žalac jer to priječe zupci žalca. Pčela se nastoji osloboditi, ali joj to obično uspije tek tada kad se žalac otkine od njezina tijela. Od te ozljede pčela brzo ugiba. Pčele bodu naročito jako u neposrednoj blizini košnice, dok vani, u slobodnoj prirodi, bodu većinom samo u slučaju nezgodnog izravnog dodira. Na mjesto uboda često brzo navaljuju i druge pčele privučene mirisom otrova. Pčele naročito rado bodu znojne ljude i životinje. Stoga pčele često napadaju konje, a kako je konj na ubode vrlo osjetljiv, poznati su i slučajevi uginuća. Pčele koje se nasišu meda mirnije su i manje bodu. Matica u pravilu upotrebljava svoj žalac samo u borbi s drugom maticom.

Ljudima ubod pčele daje razmjerno jaku bol. Koža na mjestu uboda oteče i pocrveni. Katkad ubod pčele izaziva svrbež po čitavu tijelu, a katkad se javlja i ožarični osip kože. Ljudi veoma različito reagiraju na pčelinji ubod. Opće promjene u većem opsegu nastaju tek iza velikog broja uboda, odnosno kad se životinji na umjetan način dade veća količina otrova. Kod pokusnih životinja utvrđeno je u takvim slučajevima ubrzano i otežano disanje, ubrzani rad crijeva, jače mokrenje, pad tlaka krvi, raspadanje crvenih krvnih tjelešaca, znojenje i nesvjestica. Poznati su i smrtni slučajevi kod ljudi iza uboda pčela, no to se obično zbiva u vezi s kojom drugom bolesti, naročito s bolesti srca. Ali takvi slu’čajevi veoma su rijetki.

Protiv pčelinjeg otrova može se steći stanovita otpornost nakon većeg broja uboda i nakon duljeg vremena. Nemamo sigurnijih sredstava kojima bismo mogli smanjiti upalu iza uboda. Preporučuju se hladni oblozi i vlaženje mjesta uboda salmijakom ili čistim alkoholom. Pčelinji otrov djeluje i ljekovito (mišićni reumatizam, reumatične upale zglobova, upala živaca).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.