Važnost košnice

U pčelarenju košnica zauzima vrlo važno mjesto. Uspjeh našeg rada zavisit će mnogo o tome kakvu smo košnicu izabrali za svoj pčelinjak.

Jer samo onda ako košnica pruža pčelama najbolje moguće uvjete za njihov razvoj, imat ćemo od njih koristi i postići ćemo uspjeh koji smo postavili sebi za cilj. Važno je od kakva je materijala košnica, kolika joj je veličina, koliki je omjer širine prema visini košnice, kako je izolirana unutrašnjost košnice od vremenskih utjecaja izvana, kako košnica štiti pčele od štetočina.

Ali je isto tako važno da pčelar, uzimajući u obzir razvoj pčelinje zajednice, vodi računa i o tome da košnica ne bude nespretna i preteška dok radi oko nje. Jer i o praktičnosti i spretnosti košnice zavisi uspjeh pčelara.

U čemu se pčelari slažu. Neki duhovit pčelar rekao je da se pčelari slažu samo u jednom: svi stanu iza košnice kad je otvaraju. Ali slažu se u jos jednom: pčelari ne drže pčele radi pčela, nego radi sebe. Budući da je u pčela neobično razvijen nagon za skupljanje i spremanje hrane i preko svojih stvarnih potreba, pčelar iskorišćuje taj nagon i pčelama oduzima višak zaliha za sebe. Višak pčele ostavljaju tik uza svoje gnijezdo, i to iznad njega, pored njega pa i ispod njega, ali najradije iznad gnijezda. Spomenuto svojstvo iskorišteno je konstruiranjem košnice nastavljače koja pčelama omagućuje da hranu spreme iznad gnijezda, i to praktički u neograničenim količinama. Košnica se zove nastavljača zato što se prema potrebi može nastaviti jedan dio na drugi.

Ona ima pomičnu, nepribijenu podnicu. Na podnicu dolazi četverokutni nastavak, otvoren i s donje i s gornje strane. U njemu, u poluutorima (falc), vise okviri sa saćem. Kada taj dio, koji se zove plodište zato što se u njemu pčele legu, bude ispunjen (u sezoni za dobre paše), na nj se nastavlja drugi nastavak, isto tako otvoren i dolje i gore, u kojem također vise okviri sa saćem. Taj se dio zove medište jer u nj pčele odlažu hranu. Ako pčele i taj dio ispune, na nj se nastavlja i drugo medište, pa i više ako je potreba. To je vrlo kratak i vrlo površan prikaz nastavljače, košnice za koju bi se moglo reći da je konačno prevladala u pčelarstvu.

Možda ni oko čega u pčelarstvu nema više neslaganja nego oko košnice. Jedni drže da pčelinji stan mora pčele što bolje zaštititi od studeni. Zato na sve moguće načine »utopljavaju« košnice koje su već ionako napravili od debelih stijena. A tim »utopljavanjem« ne postignu ništa drugo nego vlažnu unutrašnjost košnice. A od vlage saće se upljesnivi, a med postane voden i pokvari se.

Nikakva debljina stijena ne može ugrijati unutrašnjost košnice. Košnica treba samo da spriječi prenagla i preoštra kolebanja vanjske temperature. Odmah pored pčelinjega klupka nalazi se u košnici led i mraz, pa ma kako debele bile stijene košnice. Nije dobro pretjerivanje ni s predebelim ni s pretankim stijenama košnice. Važno je i to da se pabrinemo da se cijela košnica izvana zaštiti preko zime od vlage i vjetra, najvećih neprijatelja dobrog zimovanja.

Pčelari se ne slažu ni u položaju leta na košnici: gomje ili donje leto. S gomjim letom košnica će biti zračna i suha jer se pokvareni zrak i vlaga dižu i izlaze na gornje leto. Drugi vole donje leto jer da bolje zadržava toplinu i bolje dovodi čisti zrak, a za ventilaciju se pobrinu nekim uređajem na poklopcu košnice. Donje je leto i praktičnije jer se nalazi na podnici, a gornje treba imati na svakom nastavku ako pčelarimo nastavljačama.

Ali najviše neslaganja ima oko veličine i oblika košnice. Pčelarska nauka i praksa složile su se u širini okvira za košnicu i u broju okvira, samo se ne slažu u visini. Gotovo sve moderne košnice imaju okvir, odnosno satinu, široku oko 40 cm, a broj okvira iznosi od 10 do 12. Tako je sporna ostala samo visina: 20 cm ili 25—27 cm. Pristalice višeg okvira tvrde da plodište košnice mora biti toliko prostrano da omogući pčelinjoj zajednici najveći razvoj.

Za najjače sezone pčelama je potrebno oko 100.000 stanica saća za smještaj legla i hrane. Na 1 cm2 saća, sa obadvlje strane zajedno, stane oko 8 stanica, pa za 100.000 stanica treba oko 12.500 cm2 saća. Ako nam je satina široka oko 40 cm, a u plodištu imamo 12 satina, po tom računu trebalo bi da satina bude visoka oko 26 cm. Drugi kažu da je dovoljno oko 80.000 stanica, pa bi za taj broj stanica trebalo oko 10.000 cm2 saća ili 10 okvira 40 X 25 cm unutarnje mjere. Tako smo došli do kapaciteta i oblika plodišta Gerstung, Dadant i sličnih. Pristalice tih košnica zastupaju mišljenje da cijelu potrebu plodišta treba zadovoljiti u jednom nastavku, plodištu, na 10—12 okvira saća.

Od velikog broja nastavljača u modernom pčelarstvu ostale su nam dvije na izbor. To su Langstroth-Rootova i Dadantova (Dadant-Blattova). Razlika između tih dviju košnica očituje se uglavnom u visini saća ili okvira, pa prema tome i u visini košnice. Iznijet ćemo dimenzije okvira i košnica, i to unutarnje mjere okvira jer su to u isto vrijeme i mjere satina. Langstroth-Rootova košnica ima u plodištu 10 okvira širokih 43,4 cm i visokih 20,2 cm. Dadant-Blattova košnica ima u plodištu 12 okvira 42,4 cm širokih i 27 cm visokih. Langstroth-Rootova košnica ima medište jednako plodištu, a Dadant-Blattova košnica ima polumedište sa 12 okvira širokih 42,4 cm i visokih 11,5 cm. I Langstroth-

Rootova košnica može imati polumedište (43,4 cm X 11,5 cm), npr. za proizvodnju meda u saću i za pčelare invalide ili one u poodmaklim godinama kojima je teško dizati normalna medišta.